STOP ISPRIČAVANJU: Riješite se navike koja narušava vaše samopouzdanje i ostavlja dojam nesigurne osobe

Premda ste osoba koja jasno zna što želi, moguće je kako vas u napretku koči osobina koje možda niste ni svjesni

Pexels

Situacija: dvoje ljudi, recimo par, objeduje. Jedno od njih, poseže za začinima, ali ih ne može dohvatiti. Prije no što se druga osoba aktivira kako bi pomogla, izgovara: „oprosti, evo izvoli“. Dodaje začine, a zatim shvati kako se upravo ispričala u situaciji koja to uopće nije zahtijevala. Svjesna svog čina uvlači se i dalje u zapetljani snop kojim vlada isprika. Nastavlja se ispričavati zbog ranije isprike, a zatim se ispričava i zbog toga. Vi ste ta osoba? Ne brinite, niste jedini i moguće, toga uopće niste svjesni.

U većini slučajeva ta navika odraz je našeg odgoja. Podjednako je zastupljena, neovisno o skladu unutar obitelji. Razlika leži u uzroku, a koji može biti strah od reperkusija, ako se ne ponašate kako se od vas očekuje ili želja za uvažavanjem i asociranjem riječi uz pristojno ponašanje. Djelovanjem potonjeg uzroka, nerijetko dovodi do precjenjivanja tuđeg mišljenja i reakcija, a nauštrb sebe. Osoba motivirana njime odaje dojam nesigurnosti i ne ulijeva poštovanje te se zapravo samosabotira.

Treći razlog je izbjegavanje konfliktnih situacija ili generalno, averzije prema sukobima. Tada, pojedinac sklon pretjeranom ispričavanju na sebe preuzima odgovornost, kako bi brže uklonio problem, a što se naziva preventivnom strategijom očuvanja mira. Posljednji uzrok, a koji je jednostavnije korigirati, je navika.

Utjecaj društva stvara razlike između djevojčica i dječaka u odnosu na potrebu za ispričavanjem. Dok se od jednih očekuje poslušnost i postavljanje primjera, kod drugih se njeguje koncept hrabrosti. Kako odrastamo tako muškarci i žene drugačije sagledavaju situacije za koje vjeruju da su vrijedne njihove isprike.

Najštetnija karakteristika ove navike jest pritom, narušavanje vlastitog pogleda na sebe kao cjelinu. Da, prava hrabrost leži u sposobnosti prepoznavanja trenutka koji zahtjeva ispriku i prihvaćanjem odgovornosti za učinjeno. U svakom suvišnom „oprosti“ pak, krije se odraz nesigurnosti i straha od mišljenja okoline.

Neuroznanstvenica i autorica popularne knjige „Izvor“, dr. Tara Swart, već tada je pokazala kako pomoću misli iz temelja možemo promijeniti život. Ističe kako davanje i primanje isprika može uzrokovati tzv. „emocije preživljavanja“, a koje u potiču utjecaj kortizola, hormona stresa na mozak.

Što učiniti kako biste se prestali ispričavati?

Prisjetite se djetinjstva i pokušajte precizno odrediti trenutak u kojemu ste razvili potrebu za ispričavanjem. Ukoliko ova navika nije vezana za taj period života, pokušajte se sjetiti događaja koji je bio okidač. Momenta u kojemu ste počeli mijenjati svoje obrasce ponašanja. Upitajte se: koja je vaša prva reakcija na odbijanje? Je li itko ikada u vama poticao potrebu za isticanjem ili vas motivirao da čvrsto zauzmete stav? Jeste li bili podržavani pri izražavanju mišljenja? Kada je činjenica što ste se ispričali u vama izazvala osjećaj poniznosti i srama?

Propitivanjem i dubljim ulaskom u povijest i motive ovog ponašanja, lakše ćete shvatiti s kojim pokretačkim mehanizmom se trebate suočiti. Odlučite li se utjecati na svoje suvišno ispričavanje potražite pomoć i od najbližih. Vjerujte, oni su svjesni kako to činite, ali vjerojatno vas ne žele povrijediti pa vam prešućuju kada pretjerate. Njihove korekcije pomoći će vam uočiti šablone. Zamijenite ispriku drugim izrazima. U gužvi ili dizalu, obraćanju strancima, umjesto isprike recite: izvolite, nakon vas.... U poslovnoj korespondenciji se zahvalite suradnicima na uočavanju propusta ili ispravku...

Jer, ipak, život nam nije dan kako bismo se zbog njega ispričavali.