Svaki mjesec u godini ima svoje posebnosti, značaj i/ili događaj specifičan za širu javnost, a neki su jedinstveni za svakoga od nas. Tako se u veljači veselimo danu zaljubljenih, u svibnju prazniku rada i početku spajanja godišnjih odmora, a u lipnju završetku školske godine i planiranju odlaska na more.
No, neki završetci donose i nove početke, a s njima i posebnu atmosferu u mnogim obiteljima. Pogotovo onima koje su početkom srpnja budno iščekivale rezultate matura kako bi napravile korak dalje oko upisa fakulteta. Ovaj period je za mnoge roditelje, a posebno samohrane roditelje, emotivan izazov jer često znači odlazak djece iz roditeljskog doma i početak njihovog samostalnog života.
Za mnoge majke i očeve, ovo je trenutak ispunjen ponosom, ali i djelomičnom sjetom koja se neminovno useljava u nas, barem na tren. I sama se ove godine suočavam s tom situacijom jer moje najmlađe od četvero djece iseljava i odlazi živjeti u drugi grad. Već sada, iako presretna što je upisala željeni fakultet, zamišljam kako će mi biti slušati tišinu nakon što i ona ode, pogotovo nakon skoro 30 godina majčinstva, gdje sam stalno slušala njihove korake, odgovarala na potrebe, osluškivala tugu, radost, smijeh i svakodnevne razgovore.
Vjerujem da je ova promjena posebno teška za samohrane roditelje koji ostaju sami u kući koja je nekada bila ispunjena stalnim kombinacijama rasporeda, organizacije života i neprekidnim aktivnostima. Međutim, isto tako sam svjesna važnosti prepoznavanja i prihvaćanja da ova promjena nosi sa sobom i mnoge prednosti. Odlazak djece na fakultet pruža ogromnu priliku da se osamostale, steknu nova znanja, istraže svoje strasti i razviju odgovornost za vlastiti život. To je ključan korak u njihovom razvoju i putu prema odraslosti.
S druge strane, za nas roditelje, posebno one koji poput mene žive sami, ovo je prilika da se ponovno usmjerimo na sebe. Sada je vrijeme da se posvetimo svojim hobijima, interesima i ciljevima koje smo možda stavljali u drugi plan dok nam je primarni fokus bio na brizi o djeci. Ovo može biti nova prilika za osobni rast, projekte, znanja i iskustva, a pogotovo za putovanja na koja smo oduvijek željeli krenuti.
Ono što smatram da nam je kao roditeljima nužno prije nego ostanemo sami jest emocionalna priprema za rastanak koji može biti olakšan iskrenom komunikacijom s našom djecom prije njihovog odlaska. Preporučujem svakom roditelju, a ujedno i samoj sebi, da bez zadrške podijelimo svoje osjećaje, ali i budemo potpuno otvoreni za saslušati i čuti osjećaje naše djece.
Pokažimo im koliko smo ponosni na njih i podsjetimo ih da su uvijek dobrodošli vratiti se kući. Dajmo im šansu da rašire svoja krila i osjete koliko su podržani od nas. Dajmo im do znanja da smo tu na minut dalje od njih putem redovitih telefonskih poziva, video razgovora ili eventualnih posjeta koje unaprijed dogovaramo prema njihovom željama i potrebama bez nametanja. Osjećaj održavanja bliskosti može dobiti jednu sasvim novu formu i dimenziju ako promijenimo perspektivu u kojoj nismo jadni, stari, nemoćni ili žrtve koje ostaju same, već samo roditelji koji su spremni da svoje ptiće puste iz gnijezda vjerujući u njihovu hrabrost i spremnost za životne izazove.
Ne zaboravite, ovo nije kraj jednog poglavlja već početak novog za obje strane. Kao roditelj, svatko od nas zaslužuje ponosno gledati kako ta naša djeca šire svoja krila i uspješno koračaju prema svojoj budućnosti. Slično tome, vjerujem da će naša djeca uvijek biti zahvalna na podršci i ljubavi koju smo im pružili tijekom godina, te da će se uvijek rado vraćati kući, znajući da tu imaju sigurno utočište.
Zato, ponavljam sebi, a onda i vama; budite ponosni, jaki i ne zaboravite da su ljubav i podrška temelj na kojem naša djeca grade svoju budućnost.