Prije nekog vremena doživjela sam nesreću, na ulici me udario automobil. Jedva sam preživjela brojne prijelome i ozljede. No, uvijek ću se pitati je li moje tijelo posustalo pred naletom automobila koji je prošao „kroz mene“ bez usporavanja ili je posustalo jer se više nije moglo nositi s osobom koju je nosilo. Jesu li za njega bili bolniji brojni prijelomi nastali tu večer ili pak višegodišnja pitanja koja sam mu upućivala – zašto nije tanje, glađe, čvršće, oblije…?
Ponekad, u trenucima praznine, pomislim kako se cijelo moje biće ne sastoji ni od čega više doli kostiju i pitanja. I tada se sjetim – sve je na broju! Kosti su čitave, a prava pitanja su postavljena.
Danas smo dobro, moje tijelo i ja. Danas se u svakom kriznom životnom trenutku zagrlimo i podsjetimo da smo još ovdje. Neka mi se netko usudi reći da ta činjenica nema svoju važnost – ovdje smo! Imamo još posla na ovome svijetu.
