Zamke na putu joge

Najveća opasnost je ne biti svjestan da je nešto opasnost

Ne biti svjestan da je nešto opasnost, bez obzira na to je li fizička ili mentalna, nesumnjivo je najveća opasnost. Jedna od glavnih svrha joge upravo je to – osvješćivanje i buđenje prisutnosti na svim razinama kako bismo mogli pravodobno uvidjeti kada, odakle i na koji nam način prijeti opasnost. Jer, kako je drugačije možemo izbjeći?

Ptica i ptica

Još odmalena, dok smo učili jezik, tj. dok smo učili imenovati sebe i sve drugo, stvorena je tendencija da imaginaciju uzimamo za stvarnost. Krishnamurti je rekao: „Kada naučite dijete da imenuje pticu kao 'ptica', ono više nikada neće vidjeti pticu.“ Kao što sunce ne vidimo kada ga zakloni oblak, tako ni pticu ne vidimo od riječi „ptica“, što je vrlo čudno. Ptica je, kao i sve ostalo, odvojena kategorija zato što je ne vidimo kakva je doista. U stvarnosti, ptica je neodvojiv dio svega ostalog što postoji. Istovremeno, ona je i jedinstven izražaj same istine, kao i mi ljudi.

Znak da pticu vidimo kao zaseban fenomen jest precizan pokazatelj kako zapravo vidimo sebe. Ili, drugačije rečeno, sklonost da sve gledamo onako kao što nam se prikazuje na površini nastaje zbog uvjerenja i navike da stvari poistovjećujemo s njihovim imenom ili imaginacijom. Taj obrazac kojim zamjenjujemo kartu teritorijem donosimo, svakako, i na satove joge.

Imaginacija umjesto stvarnosti

Uzmimo za primjer riječ joga, kao i sve druge riječi koje simbolično označavaju nešto. Joga je riječ koju velika većina upotrebljava kako bi imenovala vježbanje fizičkih položaja (asana) i disanja (pranajame). Imenovanje, koliko god ograničavajuće bilo, nije problem sve dok smo u stanju vidjeti ga kao kartu koja nas usmjerava prema teritoriju. Problem je u mišljenju i vjerovanju da je ime „joga“ teritorij.

Dakle, svedemo li jogu samo na zauzimanje fizičkih poza, nećemo samo naginjati k tome da previše naglasimo fizički aspekt joge, nego ćemo istovremeno biti zatvoreni za sve druge aspekte joge koji su izvan okvira fizičkog. To je primjer toga kako ime koje uzimamo zdravo za gotovo kategorizira granice u sklopu kojih razmišljamo i, što je još gore, djelujemo.

Ključno je pitanje: kako odoljeti tom duboko usađenom obrascu uzimanja imaginacije za stvarnost, koji je nesumnjivo jedna od najvećih opasnosti? Kako da percepciju ne zarobljavamo u fiksnim i relativiziranim okvirima? U jogi se to rješava nerješavanjem, što je svojevrstan paradoks. Umjesto da boravimo u glavi, identificirani s umovanjem, radije se spustimo od vrata nadolje, u tijelo, i uživajmo radoznalo relaksirani u magičnom pokretu disanja i osjetilnih senzacija. To će uspostaviti prijeko potrebne uvjete za proces nadilaženja ograničenja koja donose usađeni obrasci.

PageBreak

U jogi, kao i u drugim područjima života, možemo upasti u nesvjesnu kolotečinu navika. Navike se ogledaju u ponavljanju ograničenih načina na koje gledamo, pristupamo, vježbamo i doživljavamo jogu. Kada se to dogodi, postajemo, kao što kaže legendarni filozof i jogi Joel Kramer, njeni robovi. Jer, automatska nas akcija ubacuje u fiksirano stanje transa u kojem ne samo da gubimo slobodu kreativnog djelovanja nego nismo u stanju ni vidjeti što se događa.

Takva akcija isključuje mogućnost svjesne evolucije pomoću koje nadilazimo vlastita ograničenja. Da se to ne bi dogodilo, moramo, prije svega, obratiti pozornost gdje se dominantno nalazimo, iz trenutka u trenutak, dok smo na joga prostirci. Ako je to glava, što je slučaj mnogih vježbača, to znači da će se i akcija odvijati iz tog mjesta. Ponavljanjem akcije koja proizlazi iz glave ona neminovno postaje automatska, a mi slijepljeni s njom.

Ali ako se spustimo iz glave u tijelo...

No, kada se uspijemo doista spustiti iz glave u cijelo tijelo i dopustimo da nas apsorbira osjećaj poze i disanja, akcije koje poduzimamo neće izgubiti svoju kreativnu i neponovljivu notu.

Um ne može upasti u automatsko ponavljanje ako se naša osjetila slobodno kupaju u bogatstvu doživljavanja fizičkih senzacija, emocija i uvida. Izraženo drugim riječima, kada pokretom koji proizlazi iz cijelog tijela upravlja tjelesna mudrost, a ne automatizirani mentalni obrazac, možemo ostati radoznali i živo zainteresirani jer kvaliteta i način kretanja nikada nisu isti. Uvidi koje pritom stječemo čine transformaciju mogućom.

Vezanost uz rezultate

Vezanost uz rezultate zapravo je vezanost uz koncepte i ideje o tome kakva bi realnost trebala biti. Vezanost proizlazi iz pretpostavke da su zamišljanja željene realnosti vrednija od same realnosti. U tom smislu, logično je da ćemo biti skloni vjerovati kako moramo učiniti nešto što će zamišljanja pretvoriti u realnost. U biti, činjenje ovog ili onog svodi se na pokušaj da dođemo do stanovitih iskustava za koja mislimo da su nam potrebna.

Iskustva za koja se obično grčevito hvatamo jesu ona – poput orgazma – koja imaju moć na trenutak suspendirati naš osjećaj sebe kao odvojenog entiteta. To se u jogi zove samadhi ili stanje jedinstva. Budući da smo skloni pomisliti i povjerovati da će nam upravo to iskustvo završiti posao, tj. donijeti trajnu oslobađajuću transformaciju, vežemo se uz njega dok pritom ignoriramo istinsku vrijednost svih drugih, „nižih“ iskustava koja su nam – gle, ironije – uvijek na raspolaganju.

Prirodno neutralno stanje

Ako ne želimo biti dio problema vezanosti, nužno je shvatiti (ili intuitivno uvidjeti) da nam bilo koje iskustvo može poslužiti kao odskočna daska ili prolaz u prirodno neutralno stanje, istinsku tišinu koja je konačno utočište duše, od kojega nikada i nismo bili udaljeni. Bez obzira na kvalitetu i važnost istinski spiritualnih iskustava, njih, kao i sva druga iskustva, treba tretirati na isti – neutralan – način.

Kako prirodno neutralno stanje nije ideal iz snova koji je moguće ostvariti nastojanjima ega, ono je posljednja stvar za koju ćemo ikada biti zainteresirani. Ipak, ono je točno to mjesto na kojemu se prirodno razrješava uzrok problema vezanosti koji nam je omča oko vrata, bez obzira na to što je možda vidimo i doživljavamo samo kao stezanje ovratnika.