Red u unutarnjem svijetu
Na papiru ili na ekranu možemo izraziti sve – najljepše snove i nade, najveće strahove i najdublje traume. Pisanje o onome što za nas ima snažno emotivno značenje usklađuje um i emocije. Misli se mogu izmjenjivati jako brzo, a često imaju neku svoju volju. Isto tako, i riječi koje izgovaramo mogu teći prilično brzo. Međutim, pisanje je značajno sporiji proces.
Tijekom pisanja spontano odabiremo važne misli koje želimo zabilježiti. Rečenice koje ispisujemo su smislene, nižu se jedna za drugom i prate određenu nit vodilju. Sam taj proces u naš unutarnji svijet unosi nov, smislen red.
Radionica vaše omiljene kolumnistice
Ovo su riječi Sensine kolumnistice spisateljice i psihologinje Tomice Šćavine, koja u zagrebačkom Centru za kreativno pisanje CeKaPe vodi radionicu S one strane pisanja o tome kako ojačati samopouzdanje i prevladati kreativne blokade. Pisanje, dakle, može biti put prema unutra, u upoznavanje vlastitih kutaka koji su nam često skriveni.
Učeći kreativno pisanje pod vodstvom stručnjaka, usavršavamo puno više od same vještine i izričaja. Pisanje je zrcalo u kojemu možemo vidjeti što nam jest ili nije važno, koji nas potisnuti osjećaji muče te osloboditi svoj spisateljski glas i osjećaje pretočiti u živopisne likove, objašnjava Tomica Šćavina.
Tko sam ja da bih uopće išta stvorila?
„Česti su pogrešni stavovi o pisanju – da moramo biti u nekom posebnom stanju lakoće i inspiracije ili da tekst neće biti dobar ako se ne možemo povezati s emocijom iz koje smo krenuli pisati. Također, mogu nas kočiti negativna uvjerenja koja smo usvajali u djetinjstvu: ‘Nikad ništa ne napravim dovoljno dobro’, ‘Bolje da odustanem prije nego što se osramotim’, ‘Tko sam ja da bih uopće išta stvorila’ i slično.
Ako u sebi imate takvog unutarnjeg kritičara, upoznajte se s njim i, koliko god to čudno zvučalo, stvorite s njim bolji odnos. Važno je obratiti pažnju na mjesto u tekstu gdje ste ‘zapeli’ i istražiti o kakvom emotivnom sadržaju je riječ i na koji je način taj sadržaj s vama povezan“, kaže Šćavina, pojašnjavajući da je kreativnost područje koje je, ako smo mu predani, u velikoj mjeri vođeno podsviješću.
Jednostavno počnite pisati nasumce
„Imate li osjećaj da ne znate odakle početi, jednostavno sjednite i pišite bez prethodne pripreme, prateći asocijacije koje vam padaju na pamet. To će dovesti do spontanog povezivanja vašeg trenutnog stanja s vašim promišljanjima, s događajima iz prošlosti ili idejama za budućnost. Povremeno pročitajte ono što ste ranije pisali – na primjer, prije nekoliko mjeseci ili prije godinu dana.
Primijetite razlike u svom doživljavanju svijeta, a ako se neki emotivni obrasci ponavljaju, ubuduće im u pisanju posvetite naročitu pažnju. Primijetite li da se nešto u vašem životu promijenilo nabolje, odvojite nekoliko trenutaka za osjećaj zadovoljstva tom promjenom“, preporučuje psihologinja dodajući da primjećujući svoj napredak, odajemo si priznanje za njega, gradimo sebi čvršću psihičku i emotivnu bazu za neki sljedeći korak. Upravo su otvorenost i fleksibilnost u razmišljanju te sposobnost primjećivanja različitih mogućnosti ključni u razvijanju kreativnog stila života.
Rad na sebi, a ne samo na tekstu
I Sanja Vučković, spisateljica i voditeljica CeKaPe-a, ističe da je kreativno pisanje zapravo rad na sebi, a ne samo na tekstu.
„To je odličan način učenja promatranja i sebe i svijeta oko sebe s više senzibiliteta; da u svemu prepoznate dobru priču i razvijete autentičnost, budete iskreni prema sebi, oslobodite se izgovora, poput onog da nemate vremena, i posvetite se onome što vas ispunjava. Pisanje doista jest svojevrsna terapija kojom možete izbaciti ono što je bilo zatomljeno duboko u vama, a vrlo je poticajan rad u grupi s ljudima sličnih interesa koji su spremni saslušati vas i reći svoje mišljenje.
Ne treba se bojati kritika jer upravo vam one mogu otvoriti oči i pokazati vam kako da poboljšate svoje tekstove i izgradite vlastiti stil“, napominje Sanja Vučković.
Pisanje je fin i složen proces koji traži predanost, a svakako traži i puno čitanja književnih djela, kaže spisateljica i pjesnikinja Staša Aras koja je podučavala kreativno pisanje širom Hrvatske. Književno stvaranje uspoređuje s jogom, kojom se bavi više od dvadeset godina. „I pisanje i joga meditativne su tehnike koje dovode unutarnja prénja, misli, emocije i sjećanja u ravnotežu s onim što živimo sada.
Kao što asane, odnosno položaje, prilagođavamo svome tijelu te u dvosmjernom procesu i tijelo prilagođavamo asanama, tako teme u pisanju prilagođavamo svom intelektualnom i subjektivnom svijetu. U pisanje se treba upustiti kao u jogu, iskreno, otvorena srca i bez straha, vjerujući u sebe i svoju sposobnost da ćemo oblikovati misao. Prije su mi misli bježale i progonila me nestrpljivost, no joga me naučila da i u procesu pisanja budem jedno sa svojim tijelom i dahom“, otkriva Staša Aras.
Ne čekajte inspiraciju
Književnik Nebojša Lujanović, voditelj splitske radionice kreativnog pisanja, pisanje, pak, uspoređuje s maratonom jer je, kako kaže, za oboje potrebna disciplina.
„Da biste počeli pisati, ne treba čekati idealan trenutak za inspiraciju jer to je mistifikacija. Umjesto toga, možete se dovesti u stanje pisanja – istraživanjem podataka za priču, čitanjem, nizanjem asocijacija... Dakle, aktivni pristup, a ne zurenje u praznu stranicu. Mnogi imaju odlične ideje, ali nemaju kontinuitet i disciplinu. No, za pisanje su potrebni i zagriženost i dugotrajan žar“, kaže Lujanović.
Na radionicama kreativnog pisanja ne uči se biti kreativan
Smatra da kreativnim pisanjem ne razvijamo samo vještinu nego i sposobnost empatije i komunikacije sa samim sobom i drugima. Svoje iskustvo vođenja radionica kreativnog pisanja diljem Hrvatske te iskustvo fakultetskog predavača teorije književnosti pretočio je u priručnik Autopsija teksta, namijenjen svima koji žele izbrusiti svoja literarna znanja i vještine.
„Na radionicama kreativnog pisanja ljudi ne uče biti kreativni, nego izraziti kreativnost koju već posjeduju. Za to ne postoji neki univerzalni način, ali postoje pravila pomoću kojih lakše mogu postaviti likove, dijaloge, vrijeme, prostor, zaplet... Radeći s polaznicima, shvatio sam da im nije dovoljno samo nizati vježbe i u praksi ukazivati na ono što je pogrešno, oni žele objašnjenje zašto je to pogrešno i što mogu učiniti da to ne ponove u idućim tekstovima. Nastojao sam to rasvijetliti tako da bude razumljivo svakome“, objašnjava Lujanović.
Slično razmišlja i zagrebačka književnica Karmela Špoljarić koja je osmislila putujuće radionice pisanja bajki za odrasle Bajkanje, a vodi i dopisnu radionicu kreativnog pisanja Kako početi? koja se odvija putem elektroničke pošte.
Oslobađanje od trauma
„Razmjenjujemo e-mailove, prorađujući različite književne forme. Detaljno raspravljamo o svakoj riječi dok polaznici ne nauče osloboditi se patetike, klišeja, obrazaca i prepoznati kakav im izričaj najbolje odgovara. Pritom se često dogodi i oslobođenje od neke traume koju su potisnuli, a pisanje ju je izvuklo na površinu. Jedna polaznica radionice uspjela je pisanjem pobijediti ratne traume.
Došla mi je i majka čije je dijete umrlo – bila je okamenjena od boli, a sada se potpuno promijenila i piše pjesme. Radionice je pohađala i psihoterapeutkinja koja, iako je pomagala drugima, nije nalazila način kako da se suoči s vlastitom bolešću. Upravo piše zbirku priča o tome i namjerava je objaviti.
Sve to pokazuje koliko je važno naći prave riječi. Ljudi tada rašire krila poput feniksa, stvarajući iz svoje boli i patnje neku novu vrijednost“, kaže književnica, ističući kako je svaki put iznova zadivljuje to kako sâm život stvara neobične priče.
Moj životni striptiz
„Jedan od sudionika radionice pravi je šumski čovjek iz malog ličkog mjesta koji dane provodi u prirodi. Iako je završio samo osnovnu školu, piše osebujnu poeziju. Da bi uhvatio internetski signal kako bismo se mogli dopisivati, mora se popeti na tavan“, priča spisateljica, ističući da ju je fascinirala i 72-godišnja gospođa koja se prijavila u radionicu, a da nije znala poslati e-mail.
„Da bi uopće mogla sudjelovati u radionici, naučila je služiti se računalom, napisavši naposljetku opsežnu knjigu o svom životu i obiteljskoj povijesti unatrag stotinjak godina. Nazvala ju je Moj životni striptiz i dala uvezati, a ostavit će je u nasljeđe unuci, da je pročita nakon njezine smrti“, otkriva Karmela Špoljarić, zaključujući da doista ne moramo težiti spisateljskoj karijeri da bismo se iskazali u književnom stvaralaštvu i uživali, sebi za dušu.
