Osnova kreativnog pisanja nije rad na tekstu, nego rad na sebi. Ono može biti zrcalo našeg unutarnjeg svijeta, način da se uhvatimo ukoštac sa svojim strahovima i nedoumicama, neizraženim emocijama... Svatko se može dovesti u stanje ...
Izvor: Marko Grubišić
žena pisanje
Izvor: Marko Grubišić
Pisanje kao joga
Pisanje je fin i složen proces koji traži predanost, a svakako traži i puno čitanja književnih djela, kaže spisateljica i pjesnikinja Staša Aras koja je podučavala kreativno pisanje širom Hrvatske. Književno stvaranje uspoređuje s jogom, kojom se bavi više od dvadeset godina. „I pisanje i joga meditativne su tehnike koje dovode unutarnja prénja, misli, emocije i sjećanja u ravnotežu s onim što živimo sada.
Kao što asane, odnosno položaje, prilagođavamo svome tijelu te u dvosmjernom procesu i tijelo prilagođavamo asanama, tako teme u pisanju prilagođavamo svom intelektualnom i subjektivnom svijetu. U pisanje se treba upustiti kao u jogu, iskreno, otvorena srca i bez straha, vjerujući u sebe i svoju sposobnost da ćemo oblikovati misao. Prije su mi misli bježale i progonila me nestrpljivost, no joga me naučila da i u procesu pisanja budem jedno sa svojim tijelom i dahom“, otkriva Staša Aras.
Ne čekajte inspiraciju
Književnik Nebojša Lujanović, voditelj splitske radionice kreativnog pisanja, pisanje, pak, uspoređuje s maratonom jer je, kako kaže, za oboje potrebna disciplina.
„Da biste počeli pisati, ne treba čekati idealan trenutak za inspiraciju jer to je mistifikacija. Umjesto toga, možete se dovesti u stanje pisanja – istraživanjem podataka za priču, čitanjem, nizanjem asocijacija... Dakle, aktivni pristup, a ne zurenje u praznu stranicu. Mnogi imaju odlične ideje, ali nemaju kontinuitet i disciplinu. No, za pisanje su potrebni i zagriženost i dugotrajan žar“, kaže Lujanović.
Na radionicama kreativnog pisanja ne uči se biti kreativan
Smatra da kreativnim pisanjem ne razvijamo samo vještinu nego i sposobnost empatije i komunikacije sa samim sobom i drugima. Svoje iskustvo vođenja radionica kreativnog pisanja diljem Hrvatske te iskustvo fakultetskog predavača teorije književnosti pretočio je u priručnik Autopsija teksta, namijenjen svima koji žele izbrusiti svoja literarna znanja i vještine.
„Na radionicama kreativnog pisanja ljudi ne uče biti kreativni, nego izraziti kreativnost koju već posjeduju. Za to ne postoji neki univerzalni način, ali postoje pravila pomoću kojih lakše mogu postaviti likove, dijaloge, vrijeme, prostor, zaplet... Radeći s polaznicima, shvatio sam da im nije dovoljno samo nizati vježbe i u praksi ukazivati na ono što je pogrešno, oni žele objašnjenje zašto je to pogrešno i što mogu učiniti da to ne ponove u idućim tekstovima. Nastojao sam to rasvijetliti tako da bude razumljivo svakome“, objašnjava Lujanović.
Slično razmišlja i zagrebačka književnica Karmela Špoljarić koja je osmislila putujuće radionice pisanja bajki za odrasle Bajkanje, a vodi i dopisnu radionicu kreativnog pisanja Kako početi? koja se odvija putem elektroničke pošte.
Oslobađanje od trauma
„Razmjenjujemo e-mailove, prorađujući različite književne forme. Detaljno raspravljamo o svakoj riječi dok polaznici ne nauče osloboditi se patetike, klišeja, obrazaca i prepoznati kakav im izričaj najbolje odgovara. Pritom se često dogodi i oslobođenje od neke traume koju su potisnuli, a pisanje ju je izvuklo na površinu. Jedna polaznica radionice uspjela je pisanjem pobijediti ratne traume.
Došla mi je i majka čije je dijete umrlo – bila je okamenjena od boli, a sada se potpuno promijenila i piše pjesme. Radionice je pohađala i psihoterapeutkinja koja, iako je pomagala drugima, nije nalazila način kako da se suoči s vlastitom bolešću. Upravo piše zbirku priča o tome i namjerava je objaviti.
Sve to pokazuje koliko je važno naći prave riječi. Ljudi tada rašire krila poput feniksa, stvarajući iz svoje boli i patnje neku novu vrijednost“, kaže književnica, ističući kako je svaki put iznova zadivljuje to kako sâm život stvara neobične priče.
Moj životni striptiz
„Jedan od sudionika radionice pravi je šumski čovjek iz malog ličkog mjesta koji dane provodi u prirodi. Iako je završio samo osnovnu školu, piše osebujnu poeziju. Da bi uhvatio internetski signal kako bismo se mogli dopisivati, mora se popeti na tavan“, priča spisateljica, ističući da ju je fascinirala i 72-godišnja gospođa koja se prijavila u radionicu, a da nije znala poslati e-mail.
„Da bi uopće mogla sudjelovati u radionici, naučila je služiti se računalom, napisavši naposljetku opsežnu knjigu o svom životu i obiteljskoj povijesti unatrag stotinjak godina. Nazvala ju je Moj životni striptiz i dala uvezati, a ostavit će je u nasljeđe unuci, da je pročita nakon njezine smrti“, otkriva Karmela Špoljarić, zaključujući da doista ne moramo težiti spisateljskoj karijeri da bismo se iskazali u književnom stvaralaštvu i uživali, sebi za dušu.
