Djecu s autizmom ne treba „preusmjeravati“

Prošle je jeseni u Zagrebu gostovao Sean Fitzgerald, priznati stručnjak s Novoga Zelanda koji već dvadeset godina radi s autističnom djecom i njihovim obiteljima širom svijeta i postiže izvrsne rezultate upravo terapijom igrom.

Njegova je metoda holistička alternativa konvencionalnim terapijama koje se provode u okviru službenog zdravstvenog sustava, koje često nisu pravovremeno dostupne i dovoljno učinkovite jer se ponajprije svode na „ispravljanje“ djetetova ponašanja ne bi li se ono prilagodilo očekivanjima okoline.

Terapija igrom, pak, polazi od stava da djecu s autizmom ne treba neprestano „preusmjeravati“ zahtijevajući od njih određeno ponašanje, nego valja obratiti pozornost na ono čime se dijete voli baviti i kroz tu aktivnost ga poticati da uči i lakše komunicira.

Okidači autizma

Autizam, odnosno poremećaji iz autističnog spektra, opći je naziv za grupu vrlo složenih poremećaja razvoja mozga koji se pojavljuju u najranijem djetinjstvu (u dobi do treće godine). Autistična djeca imaju poteškoće u govoru te se često doimaju nezainteresiranima za druženje i izražavanje emocija. Sklona su povlačenju u sebe i neuobičajenom doživljavanju okoline (npr. doslovno shvaćanje) te stereotipnom i ponavljajućem ponašanju (rado slijede rutine i rituale, a istu stvar mogu ponavljati cijeli dan).

Uzroci autizma nisu posve razjašnjeni. Utvrđeno je da se on češće pojavljuje zbog genetske, tj. nasljedne sklonosti, ali i da postoje razni „okidači“ za to – primjerice, jako stresni događaji ili zdravstvene tegobe poput visoke temperature s komplikacijama, kao i preopterećenost organizma teškim metalima te poremećaji u crijevnom mikrobiomu – sustavu dobrih bakterija o kojima ovisi imunitet i cjelokupno zdravlje organizma.

Drukčiji način doživljaja svijeta

Budući da se osobe s autizmom ponašaju „neobično“, često se za njih kaže da su u svom svijetu. No, oni samo svijet doživljavaju na drukčiji način.

„Umjesto da djetetu s autizmom roditelji nastoje onemogućiti stereotipno ponašanje, trebali bi mu se pridružiti. Primjerice, ako dijete maše rukama, neka to zajedno s njime čine i roditelji. Neki se teško odlučuju na to, no mi koji smo to iskušali, otkrili smo puno veću povezanost sa svojom djecom. Naime, smatramo da autistična djeca čine ono što za njih ima neko značenje, odnosno ono što im je potrebno.

Kad prihvatite dijete upravo takvim kakvo jest u određenom trenutku, omogućujete mu da vas pusti bliže sebi. Tako izgrađujete povjerenje i ljubav kroz koju vam dopuštaju da ih učite i vodite dalje bez forsiranja“, objašnjava Nataša Bahun, osnivačica centra za podršku obiteljima suočenim s autizmom „Progovori autizam – širi ljubav“ i majka osmogodišnjeg Ivora koji ima autizam.

Zdrava prehrana i usklađen bioritam poboljšavaju terapiju autizma

Nataša i Ivor

Otkad u posljednje četiri godine Nataša radi sa svojim sinom prema metodi Son-Rise – koju je Sean Fitzgerald godinama podučavao, a sada je koristi u sklopu svojeg terapijskog rada kroz igru  – Ivor je izvanredno napredovao. Prije toga bio je vrlo povučen u sebe, nije uspostavljao kontakt očima ni govorio. Danas mu je govor razvijen u rečenicama, voli se družiti s ljudima i pokazuje spontanost, što je inače najteže postići kod autista.

„Poboljšanje se jasno vidi i u evaluacijskom testu kojim se mjeri ‘dubina’ autističnog spektra. U tom testu 180 je najveći broj, a odnosi se na djecu koja su najviše ‘odsječena’ od svijeta. Kad je Ivoru dijagnosticiran autizam, rezultat testa bio je 130, a danas je 15.

Dakle, autizam nije konačan i nepromjenjiv, nego postoji put od dijagnoze do oporavka koji će biti veći ako ranije počnete sustavno raditi s djetetom“, ističe Nataša, profesorica sociologije koja je radi svoga sina završila niz dodatnih edukacija poput, primjerice, neurolingvističkog programiranja (NLP) i transakcijske analize. Da bi, pak, naučila metodu Son-Rise, morala je putovati na predavanja u inozemstvo, pa drugim roditeljima želi omogućiti da edukaciju pohađaju u Hrvatskoj.

Metoda Seana Fitzgeralda

Kad ljudi uvide da probleme treba praktično rješavati korak po korak, kroz svakodnevne životne situacije, tada shvate da i autizam nudi mogućnosti, prilike, nadu, optimizam. Ako se dijete ponaša neobično, za to uvijek postoji razlog. Mnoga djeca s poremećajima iz spektra autizma mogu jako reagirati na nešto u okolini, pa zato imaju „ispade“, ili su pak duboko zaokupljena nečime, što mi ne primjećujemo, kako kaže Sean Fitzgerald, direktor i osnivač organizacije Autism International i autor priručnika Vodič za igru i interakciju s djecom s poremećajem iz autističnog spektra (The Playbook: A Guide for Playing and Interacting with Children with ASD) koji diljem svijeta podučava kućni terapijski rad kroz igru.

„Promatrajući jednu autističnu djevojčicu kako zuri u nebo, upitao sam je čuje li nešto. Odgovorila je: ‘Avion.’ Tek tada sam postao svjestan da ga i ja čujem. Za mene to nije bilo gotovo ništa, a za nju je u tom trenutku to bilo sve. Stoga, treba istražiti što autističnom djetetu zaokuplja pozornost kako bismo ga bolje razumjeli ili mu prilagodili okolinu tako da se bolje osjeća. Time postižemo veću bliskost i olakšavamo komunikaciju.

Gledanje svijeta kroz djetetove oči

Jedno od čuda kad imate dijete – bilo kakvo dijete – jest to da učite gledati svijet ‘svježije’ kroz njegove oči, uživajući u detaljima kojima se dijete veseli, poput skoka žabe, prolaska vlaka ili prelamanja svjetlosti u prozorskom staklu. U autistične djece takav entuzijazam može biti povećan, odnosno pretjeran, no pridružimo li se djetetu u njegovu doživljaju, učinit ćemo puno više nego da ga prisiljavamo da bude u skladu s ‘normalnim’ svijetom. Treba postupiti obrnuto – najprije prijeći most prema djetetovu svijetu, kako biste ga pozvali da natrag prijeđe most u vaš svijet“, ističe Fitzgerald.

Premda je u našem društvu autizam svojevrstan sinonim za intelektualne poteškoće, među autistima ima mnogo onih koji imaju posebne talente i sposobnosti, samo im treba pomoći da ih razvijaju i koriste. „Procjenjuje se da je udio osoba s izuzetnim sposobnostima među autistima 10 posto, a u općoj populaciji manji je od 1 posto. Upoznao sam autističnu djecu kojima je dovoljno reći kojeg datuma ste rođeni da bi znali koji je to bio dan u tjednu, kao i djecu koja rješavaju složene matematičke probleme bez kalkulatora, te one s nevjerojatnim pamćenjem“, navodi Fitzgerald.

Više cijenim, poštujem, zahvalan sam...

Na pitanje koje su mu najdragocjenije životne lekcije što ih je naučio radeći s autističnim osobama, odgovara: „Prije svega, to da više cijenim, poštujem, budem zahvalan – na sadašnjem trenutku, jedinstvenim načinima doživljavanja svijeta, raznovrsnim oblicima komunikacije – bilo da mi dijete iskazuje samo suptilnu gestu ili bujicu informacija o svojim najvećim interesima.“ Također je, dodaje Fitzgerald, naučio da ne treba imati previsoka očekivanja u određenom trenutku – ali treba što više vjerovati u nečiju snagu i sposobnost za velike promjene koje će se, s vremenom, dogoditi.