Ples pet ritmova

Ovu plesnu metodu 70-ih je godina prošlog stoljeća utemeljila američka plesačica, kazališna redateljica, spisateljica i filozofkinja Gabrielle Roth, a u Hrvatsku su je prije 15-ak godina prenijeli Gabriellini učenici - instruktorica Silvija Tomčik Kelly i njezin suprug Škot John Kelly.

Silvija Tomčik Kelly kaže: „Svi mi dobili smo slobodu pokreta samim rođenjem, ali smo, sputani nametnutim okolnostima, tijekom života na to zaboravili. Uvijek razmišljamo o tome kako izgledamo, što drugi misle o nama, hoće li naše tijelo učiniti nešto protiv nas i protiv naše volje. Iste probleme imaju apsolutno svi ljudi, bez obzira na dob, spol i izgled – i debeli i mršavi, i stari i mladi, i muškarci i žene.

Zato je tu pet ritmova da uz njih naučimo kako se osloboditi tih stega i zato je svaki pokret u dopušten jer nas oslobađa nagomilanih strahova, ljutnji i uvreda.“ Svi instruktori slažu se u jednom – svako je tijelo u pokretu prekrasno jer je jedinstveno i neponovljivo i jer priča svoju životnu priču.

Evo kako su John Kelly i Silvija Tomčik Kelly opisali svaki od pet ritmova:

TEČNI RITAM: Uči nas o počecima – kako o početku života, tako i o novom početku svakog dana, svih naših odnosa i svega što radimo. Uči nas da slijedimo sebe, svoje impulse i energiju, kao što majka slijedi potrebe svojega djeteta.

Tečni je ritam ritam otkrića. To nam znanje pomaže u razotkrivanju naših uobičajenih načina gledanja i reagiranja na svijet te u kretanju s postojećom energijom, umjesto da se opiremo i tako osnažujemo upravo ono čemu se opiremo.

RITAM STAKATO: Nakon slijeđenja dolazi stakato. On postavlja ograničenja koja omogućuju povezivanje s drugim ljudima. Uči nas kako komunicirati, ne samo riječima već i pokretima. Pomaže nam da postavimo jasnu komunikaciju, usklađenu s našim istinskim osjećajima.

To je žestoka, strastvena energija koja dolazi iz srca. Djelotvorno izražavanje stakata znači da smo potpuno u sadašnjem trenutku, da imamo jasan osjećaj smjera kretanja te da nas vode vlastita strast i unutarnja vatra.

KAOS: Uči nas otpuštanju – ideja, planova, ljudi, mjesta… Svatko od nas bio je barem jednom u situaciji da se mora predati, da mora napustiti nešto – posao, partnera, prijatelja – da mora prekinuti neki odnos. Ta situacija praznine daje nam bijelo platno za stvaranje u kojem se suprotnosti rastaču, a mi nestajemo u carstvu čistog stvaralaštva.

To uključuje slamanje obrazaca uma koji znače vezivanje za prošlost i vezivanje za budućnost (nelagode, tjeskobe, svih oblika straha) i koji nas sprečavaju u djelotvornom življenju vlastitih snova i vizija.

LIRSKI RITAM: Označava lakoću postojanja, radovanje i prihvaćanje života kakav jest. Ono što nam daje mogućnost da živimo je sigurnost da ćemo se već nekako snaći u bilo kojoj situaciji i da ćemo moći odraditi različite životne uloge – na poslu, kod kuće, među prijateljima, biti odrasla osoba, ali ne zaboraviti biti dijete. Lirski ritam energija je pustolovne igre.

Učenje postaje proizvod naše očaranosti i zanimanja. A ponajviše se smijemo. Odustajemo od svoje ozbiljnosti i vidimo humor u svojoj nepotrebnoj patnji i uzaludnim naporima da kontroliramo situacije i život. Radujemo se čak i onome što se svaki dan u našem životu ponavlja jer nam ulijeva sigurnost i daje čvrsti temelj.

RITAM DUBOKE TIŠINE: Uči nas da sve ima svoj kraj. Ritam duboke tišine može simbolizirati i starost i kraj života. Ali naša kultura, koja nerijetko nameće izvrnut sustav vrijednosti, zaboravlja da starost i blizinu smrti ne treba doživljavati kao tabu. Jer upravo taj dio života pršti bogatstvom poučnih i korisnih znanja, zanimljivih priča i doživljaja.

U ritmu duboke tišine obnavljamo se i kontaktiramo s dubokim izvorom unutarnje mudrosti, gdje život postaje meditacija u pokretu i posvuda vidimo povezanost.

Djelovanje rođeno iz ovog tihog mjesta bit će sažeto i snažno.

Kako sam ja plesala

U laganom tečnom ritmu, preko ubrzanog stakata i razuzdanog kaosa, do smirujućeg lirskog, a zatim meditativnog ritma duboke tišine odvijaju se sve naše misli i želje, svi postupci i osjećaji. Stoga bismo metodu pet ritmova mogli nazvati i alegorijom našeg cjelokupnog života i svega što nas okružuje.

Shvatila sam to kad sam se na seminaru na Hvaru prvi put našla na Silvijinu „ciklusu valova“, kako se nazivaju satovi na kojima se pleše pet ritmova. Objasnila nam je da se tu ne natječemo u vještini plesanja, već da svatko pleše za sebe, osluškuje svoje tijelo, svoje potrebe i osjećaje, pa i onda ako cijeli sat samo stojimo ili samo tapkamo nogom. U to vrijeme motivirali su me stakato i kaos, u tečnom ritmu nisam se najbolje snalazila, dok bi mi lirski i duboka tišina tek povremeno vraćali zadovoljstvo i smirenje. Također, najugodnije sam se osjećala plešući sama, a ples u paru – iako i tada svatko pleše za sebe, bez fizičkog kontakta – nerijetko mi je oduzimao mir i koncentraciju. Mnogo sam razmišljala o tome kako da to ispravim, što bih trebala napraviti, kako bih se trebala kretati... sve do radionice Povezivanje. Tada sam shvatila da je interakcija s drugima  moguća i onda kada svatko pleše svoj ples.

Shvatila sam i u kojoj mjeri se pokretom mogu obnoviti zalihe samopouzdanja, tolerancije, koncentracije, smirenosti i opuštenosti. Kako se, unatoč preprekama, možemo nastaviti kretati slušajući intuiciju i kako nakon svega pronaći potrebno smirenje, prihvatiti okolnosti i naučiti se radovati budućnosti. „Na tom putu nema pravilnog načina – postoji samo naš način“, kaže Gabrielle Roth. I upravo zato nije samo poučno nego vrlo, vrlo zabavno.