Lowenova tjelesna psihoterapija

Satima sjedimo nesvjesni tijela

Tjelesno orijentirana psihoterapija dr. Lowena

Ne znam kako vama, ali ovo posljednje meni se dogodilo više puta i priznajem – nisam tomu pridavala posebnu pozornost ili se time opterećivala, sve dok nedavno nisam naišla na rad poznatog američkog psihoterapeuta i jednog od začetnika tjelesno orijentirane psihoterapije dr. Alexandera Lowena. On tvrdi da je naše tijelo odraz našeg emocionalnog stanja pa neprisutnost (neosviještenost) u bilo kojem dijelu tijela može značiti da smo u njemu potisnuli bolne emocije. Kad ne poznajemo svoje tijelo, ne poznajemo ni sebe.

Prema mišljenju tog psihoterapeuta, sve dok ne postanemo ponovno svjesni svog tijela i ne oslobodimo ga tih potisnutih emocija i nagomilanih napetosti, ne možemo iskusiti ono za čime svi žudimo: radost življenja. Drugim riječima, mislimo li da sreću možemo dosegnuti mentalnim naporima ili promjenom načina razmišljanja, u velikoj smo zabludi. „Naše je tijelo naša realnost“, čitala sam u Lowenovoj knjizi Joy: The Surrender to the Body and to Life (Radost: prepuštanje tijelu i životu) koja me uvela u zanimljiv svijet bioenergetske psihoterapije. „Naše jastvo nije slika u našem umu nego stvarni, živi, pulsirajući organizam. Kako bismo poznavali sebe, moramo osjećati svoje tijelo. Prvi korak u terapeutskom procesu otkrivanja samih sebe jest osjećanje tijela – cijelog tijela od glave do nožnih prstiju.“

Zašto na masaži plačemo ili se ljutimo?

Sve mi je to na stranicama knjige zvučalo pomalo apstraktno, pa sam se u potrazi za odgovorima uputila u Samobor vrsnom terapeutu i maseru Momiru Milinkoviću, koji više od 20 godina ljudima pomaže oslobađajući ih mišićne napetosti i boli. U svom radnom vijeku uglavnom se koristio masažom, no u posljednjih nekoliko godina počeo je intenzivno proučavati rad dr. Alexandera Lowena i njegove metode bioenergetske psihoterapije primjenjivati na klijentima.

Odmah na početku razgovora ispričao mi je kako je potrebu da zaroni u takvu vrstu rada osjetio jer je primijetio da mnogi njegovi klijenti na masaži počnu spontano doživljavati emocije: plakati, osjećati ljutnju, strah ili bijes. „Polako shvatiš da si radom na fizičkom tijelu oživio emotivna stanja koja su bila pohranjena negdje u tijelu“, ispričao mi je.

Suzbijanje emocija zbog pritiska okoline

Iako nam se katkad čini da se sav naš emotivni život događa u glavi, nastavio je, glava ne može proizvesti osjećaj bez tijela. Emocija je zapravo kretanje, impuls, protok energije kroz tijelo, što je najviše vidljivo u male djece. Kad su tužna, ona plaču tako da im cijelo tijelo podrhtava; kad su sretna, ona doslovce skaču od sreće; a kad se boje, cijelo im tijelo drhti. „Emocije su pražnjenje naboja, uzbuđenja koje se stvorilo unutar njihova bića. Kad ga izraze i potroše, osjećaju se dobro i mirno“, dodao je. No kad ste posljednji put vidjeli odraslu osobu da skače od sreće?

Kao djeca, sposobni smo slobodno izražavati emocije jer su naša tijela meka i protočna. Problem nastaje kad uslijed roditeljskog odgoja ili pritiska okoline počnemo suzbijati svoje emocije: „veliki dečki ne smiju plakati“, „nije lijepo ljutiti se na druge“, „moraš biti hrabar i ničega se ne bojati“... Pod utjecajem sustava nagrade i kazne te okolini neprihvatljive emocije naučimo zaustaviti, no one ostanu pohranjene u tijelu u obliku napetosti mišića i poremećenog disanja (plitko i usporeno).PageBreak

Naše se tijelo postupno zatvara, blokira, smanjuje se protok energije. Kako mi je slikovito objasnio Momir: „Temeljni oblik doživljaja u ljudskom tijelu jest širenje ili skupljanje. Baš poput najjednostavnijeg bića na planetu, amebe, i mi se možemo širiti ili skupljati. Pod utjecajem širenja rađa se osjećaj zadovoljstva, sreće i ugode, a događaji koji donose strah i tjeskobu uzrokuju potrebu da se stisnemo, maknemo od onoga što nam prijeti.“

U godinama odrastanja ti se stisnuti mišići gomilaju u tijelu i stvaraju oklop. S jedne nas strane on štiti od negativnosti izvanjskog svijeta, no istodobno nam onemogućava da osjetimo pozitivne osjećaje poput sreće, radosti i ljubavi. „Taj je oklop nešto što i ne znamo da imamo“, dodao je Momir. „U terapiji je potrebno najprije osvijestiti tu blokadu.“

Stiskanje vilice - zadržavanje (samo)kontrole

A kako to osvještavanje izgleda, imala sam priliku iskusiti na vlastitoj koži. Iskusni terapeut već prema samom izgledu tijela i držanju pojedinca može odrediti koje smo emocije zaključali u svojem tijelu i na čemu trebamo raditi kako bismo ih ponovno oslobodili. Doznala sam da je moje tijelo jako fleksibilno i mekano, što ima pozitivnih strana, ali to također znači da imam problema sa zauzimanjem za sebe i izgovaranjem riječi: „neću“ ili „ne mogu“.

Također sam osvijestila napetost u vilici – tegobu od koje pati velik broj ljudi – koja nastaje ponajprije zbog potisnutog plača i nesposobnosti izražavanja emocija. Prema Lowenu, vilicu stišćemo da bismo zadržali samokontrolu u situacijama gdje bismo se slomili pred navalom tuge ili straha. Kronična napetost u vilici, koja katkad rezultira noćnim škrgutanjem zubima (bruksizam), također pokazuje našu potrebu da kontroliramo situacije i ljude oko sebe.

Vrat i struk: uska grla tijela

Prema Lowenu, još jedan dio tijela u kojemu mnogi ljudi imaju blokadu jest vrat. Napetost u stražnjim vratnim mišićima učestala je jer našim životom dominira um, odnosno bojimo se izgubiti glavu i prepustiti se osjećajima. Ta nas blokada štiti od emocija jer stvara pravu fizičku barijeru između glave i srčane čakre. „Zapravo imamo tri odvojena segmenta: glavu u kojoj stoluje um, prsni koš gdje su osjećaji i zdjelični dio gdje je naša seksualnost“, objasnio mi je Momir. „Poveznice među tim našim dijelovima vidljivo su uska grla: vrat i struk.“

Kad su vrat i struk protočni i bez blokada, nastavio je, sva tri segmenta međusobno su povezana. No kad se u tim dijelovima nalaze blokade, prekida se komunikacija između uma, srca i seksualnosti pa se događa da glava i osjećaji nisu zajedno ili da seksualnost i osjećaji nisu zajedno. A onda ni glava i seksualnost nisu zajedno. Sve počnemo segmentirano doživljavati, a to nas nikako ne ispunjava. Rezultat je vrlo slab intenzitet ikakvog doživljaja: melankolija, osjećaj praznine, čak i depresija.

Blokirana ljutnja u ramenima

I neizražena ljutnja ostavlja prepoznatljiv trag na našem tijelu. Kad ne umijemo ili ne želimo pokazati ljutnju, naša ramena i gornji dio leđa stišću se i podižu kao u psa ili mačke koja se sprema na napad, rekao je Momir. Kad tijelo u tom dijelu postane pretvrdo i ukočeno, smanjuje se prag tolerancije pa osoba ima kratak fitilj, odnosno ljuti se i na najmanju sitnicu. Međutim, s obzirom na to da tako nikad zapravo ne dolazi do srži te ljutnje, emocije se neće osloboditi.

Krajnji je stupanj osoba koja je sasvim anestezirana i blokirana u tom dijelu tijela; koja neće uopće moći osjećati ljutnju ili bijes. No s obzirom na to da tu napetost ne možemo izraziti, prije ili kasnije ona će postati bolna. I upravo nam fizičkim bolom naše tijelo poručuje da je u grču, neuravnoteženo i da nešto trebamo poduzeti kako bismo ga ponovno osvijestili i opustili.PageBreak

Kako bi pomogao ljudima ponovno osvijestiti tijelo i osloboditi potisnute napetosti, Lowen je razvio seriju posebnih vježbi, ali je pacijente poticao na to i da ponovno nauče izraziti najdublje emocije. Jedna od najjednostavnijih i najlakše primjenjivih metoda – koju je preporučivao svima – jest plakanje. Iako mnogi plakanje smatraju znakom slabosti, on je tvrdio upravo suprotno.

„Plakanje je proces otapanja, otpuštanja i otvaranja prema životu“, napisao je u spomenutoj knjizi. „Ono osvježava dušu jednako kao što kiša osvježava i hrani zemlju... No kako bi obnovilo naš puni potencijal, plakanje mora doći iz dubine trbuha.“ Za većinu ljudi – posebice muškaraca – to nije lako jer smo plač naučili suzbijati, a u rijetkim trenucima kad popustimo pred navalom suza, plačemo samo licem. Tek kad naučimo ponovno plakati poput djece, cijelim tijelom, govorio je Lowen, plakanje će imati terapeutski učinak.

Oslobađajući vrisak

A što je s potisnutom ljutnjom? S obzirom na to da je ljutnja u našem društvu vrlo neprihvaćena emocija i ne možemo je uvijek i svugdje izraziti, pogotovo prema nadređenima, Lowen je za njezino oslobađanje razvio neobičnu, ali vrlo jednostavnu metodu. Kad postanete svjesni da vas je netko naljutio ili, pak, da odavno imate potisnute ljutnje, govorio je, nemojte pogriješiti i tu ljutnju iskaliti na svojem nedužnom djetetu ili partneru. Umjesto toga, povucite se u intimu svoje spavaće sobe – i napadnite madrac.

Vjerovali ili ne, i vrištanje može biti korisno u terapiji, posebice kod ljudi koji su jako umno aktivni i imaju napetost u mišićima na spoju glave i vrata. „Ljudi koji su neprestano u glavi, teško se zaljubljuju, ali teško i zaspe“, napisao je Lowen u knjizi Joy. „Ta napetost pri dnu lubanje, gdje se glava spaja s vratom, jest vrisak – kad vrisnemo, golem energetski naboj oslobađa se prema gore, kroz glavu... Vježbajte vrištanje opet i opet dok ne postane prirodno poput pričanja. Dobro mjesto za vježbanje vrištanja jest u automobilu na autocesti sa zatvorenim prozorima. Možete vrištati koliko želite i nitko vas neće čuti.“

Ples koji oslobađa emocije

Nisam bila sigurna želim li plakati i vrištati, pa sam pitala Momira postoje li i drugi načini za oslobađanje emocija potisnutih u tijelu. Na moju sreću, rekao je da ima. Svaki sport ili aktivnost koji uključuju pokret pokreću procese oslobađanja emocija. „Fizički pokret sastavni je dio terapije“, objasnio mi je. „Krećeš se, dišeš intenzivnije, i to je već veliki korak. Pritom treba uključiti i svijest o onome što se događa, osvijestiti da se pokretom javljaju i emocionalni impulsi. Kad se pojave, treba biti dovoljno hrabar i prepoznati ih, dopustiti ih, a ne gušiti ih.“

Ples pet ritmova, koji je osmislila Amerikanka Gabrielle Roth, posebno je dobar za osvještavanje potisnutih emocija, dodao je, i preporučuje se svima koji osjećaju da nisu u kontaktu sa svojim tijelom. Naravno, dobre su i masaže, vježbe disanja i same Lowenove bioenergetske vježbe koje se mogu naći u knjigama i naučiti na radionicama.

U kontaktu s tijelom

A što se događa kad plakanjem, vrištanjem, udaranjem, vježbanjem, kretanjem i disanjem otpustimo sve nagomilane emocije? Tada se iz glave ponovno vraćamo u tijelo i ponovno postajemo vibrantna, mekana i protočna bića kakva zapravo i jesmo, govorio je Lowen. „Potiskivanje emocija je umrtvljujući proces koji suzbija unutarnje pulsiranje organizma, njegovu vitalnost“, napisao je u knjizi Joy.

„Iz tog razloga potiskivanje jednog osjećaja uzrokuje potiskivanje svih ostalih. Ako potisnemo strah, potisnemo i ljutnju. Ako potisnemo ljutnju, potisnemo i ljubav... Kad smo u kontaktu s tijelom, svaki dio pridonosi našem poimanju sebe. A možemo biti u kontaktu s njim samo ako je taj dio živ i pokretan. Kad je svaki dio tijela napunjen i vibrantan, osjećamo se živima i radosnima.“