Bolest kao simbol

Budući da ova bolest ima velik broj simptoma i manifestira se na mnoge načine, treba je, kako kaže autor, tumačiti u kontekstu individualnog slučaja. Ipak, Dahlke u svojoj knjizi Bolest kao simbol daje generalne smjernice.

Ova bolest ukazuje na probleme u komunikaciji sa samim sobom i drugima, na zapostavljanje sebe, a istovremeno i na veliku samonametnutu disciplinu pri potiskivanju i kontroli unutarnjeg sadržaja (osjećaja, misli, stavova) koji nam se ne sviđa. Multipla skleroza je, kako smatra Dahlke, agresija usmjerena na samoga sebe, pri čemu sami sebe kočimo čak do te mjere da se paraliziramo.

Ona ukazuje na neuvažavanje vlastitih potreba, na velik strah od gubitka kontrole i obuhvaća veliki perfekcionizam, rigidne stavove, tendenciju okrivljavanja sebe. Ova bolest može značiti da tvrdoglavo pokušavamo ići putom koji nije naš vlastiti. To može značiti i da smo se podredili autoritativnom roditelju i da pritom nismo „svoj majstor“, nego tražimo većeg majstora od sebe.

Tvrdoglav i prkosan

Oboljeli od ove bolesti ne voli sebe, ne priznaje si vlastitu vrijednost i usmjerava svoju energiju protiv sebe. Ne oprašta nikome, pa ni sebi, i ostaje tvrdoglav i prkosan, kao da ima moto: „Nitko i ništa me ne može savladati!“, a tom krutom porukom oboljeli zapravo svladava sam sebe.

Različiti simptomi upućuju na različite teme. Paraliza nogu ili problemi s hodanjem ukazuju na to da ne znamo što učiniti, kako ne znamo krenuti naprijed ili držati korak s drugima. Paraliza ruku znači da mislimo kako se ne možemo ili ne smijemo braniti. Problemi s vidom ukazuju na konflikt između onoga što vidimo i onoga što želimo vidjeti. Vidjeti dvoslike znači da imamo dvostruka mjerila za sebe i druge. Poremećaj ravnoteže ukazuje na to da nam se tlo ljulja pod nogama i kako moramo naći uzemljenje. Umor koji se javlja kod ove bolesti ukazuje da se želimo isključiti, ne želimo imati udjela u životu.

Ova bolest ukazuje na regresiju u djetinjaste načine doživljavanja – bolesni ništa više ne moraju raditi, sve moraju činiti drugi, postaju ovisni i izloženi drugima, što je povratak u rano djetinjstvo.

Što činiti: Valja prepoznati krutost prema sebi i drugima, u vlastitom životu tražiti i prepoznati tvrdoglavost, krutost stavova. Otvoriti se za vlastite pogreške i prihvatiti da je vlastiti put koji nema veze s tuđim mjerilima, iako težak, jedini koji se isplati. Valja usmjeriti pogled izvana prema unutra, učiti otpustiti, dopustiti si odmor i mir, pomiriti se s vlastitim osjećajima i senzacijama. Probuditi dijete u sebi i osjetiti radost i znatiželju, a život prihvatiti kao veliki poklon.

Svjesnim ritualom se oprostite od perfekcionizma i kontrole, predajte se životu i prihvatite njegovo ritmičko gibanje koje obuhvaća i uspone i padove. Učite se doživjeti poniznost i posvetite se duhovnosti.