Na pitanje zašto baš konje nazivamo plemenitim životinjama možda najbolji odgovor daje priča o pametnom Hansu, konju koji je znao zbrajati. Priča datira s početka prošlog stoljeća. Berlinski profesor matematike Wilhelm van Osten privukao je pozornost javnosti kad se pročulo da je svojeg ljubimca naučio jednostavne matematičke operacije. Hans je ubrzo postao slavan, a mnogi su dolazili provjeriti je li to istina. Profesor bi na dva papira napisao, primjerice, 2+3. Jedan bi papir dao publici, a drugi pokazao Hansu, koji bi zatim kopitom udario o tlo točno pet puta. Misterij je riješio Oskar Pfinger, jedan od pionira etologije - znanosti o ponašanju životinja. Otkrio je da konj ima iznimno oštar vid i jaku koncentraciju na pokrete i geste promatrača koji od njega očekuju odgovor. U trenutku kad bi pogodio točan rezultat, primjećivao je reakcije publike i prestajao bi tapkati. No među svojom vrstom Hans nije iznimka.
Detektiraju naše raspoloženje
Jasminka Krmpotić, diplomirana psihologinja i voditeljica zagrebačke Udruge za terapijsko jahanje „Krila“, potvrdila je da su konji iznimno senzibilne životinje koje reagiraju na raspoloženja, osjećaje i pokrete osoba koje su u njihovoj blizini. „Ljudi koji se intenzivno bave konjima dobro znaju da konji primjećuju i reagiraju čak i na najmanje znakove nervoze ili tuge, iščitavajući geste ili pokrete našeg tijela. Može se slobodno reći da su poput velikih radara koji kao spužve upijaju i detektiraju naše raspoloženje. Zato je poznato pravilo da se konju nikad ne prilazi kad je čovjek ljutit ili nervozan jer će on to osjetiti. Istodobno, kad smo tužni ili nesretni, druženje s konjima može nam i te kako pomoći jer već i sama atmosfera na jahalištu – otvoreni prostor, priroda i mir, kao i ove divne životinje, djeluju smirujuće na našu psihu. Jahanje je zbog toga zasigurno izvrsna psihoterapija.“
Telepatske sposobnosti
Kad govori o telepatskim sposobnostima konja, Jasminka Krmpotić navodi primjer iz jednog hipoterapijskog centra iz Engleske u koji se učlanila djevojčica koja je ostala invalid bez obje noge. Unatoč tomu, ona je jašući uspjela upravljati svojim konjem i natjerati ga iz hoda u kas ili galop. Pitali su je kako to radi, a ona je točno opisala što jahač mora učiniti s nogama da bi konju dao signal. „No kako to radiš ti bez nogu?“ pitali su je, a ona im je odgovorila: „Pa kad poželim da moj konj ide kasom ili galopom, ja to naprosto pomislim.“ Drugim riječima, konj je točno osjetio i dešifrirao njezine najneznatnije pokrete tijelom koje bi ona nesvjesno napravila u trenutku kad bi pomislila na kas ili galop.
Zbog svoje hipersenzibilnosti konji već odavno služe u terapiji različitih bolesti. Udruga „Krila“, koja postoji petnaestak godina, radi s djecom i mladima s poteškoćama u psihofizičkom razvoju, a rezultati terapije nerijetko su zapanjujući. „Konji uključeni u naš program veoma su blage naravi, nježni i dobroćudni, što su najvažnije karakteristike pri selekciji. K tome još prolaze i dresuru. Imamo vrlo mnogo djece pa stoga naši konji moraju biti iznimno tolerantni na vrlo različita ponašanja i reakcije jahača.“
.png)
.png)
