Tiger Beach sprud je oko 40 kilometara sjeverno od otoka Grand Bahama, vrhunsko stanište pasa tigrova koje ima idealne uvjete za promatranje tih životinja. More je duboko od šest do 14 metara i obično kristalno bistro. Samo nabaciš hrpu utega, potoneš na dno i promatraš morske pse kako prolaze.

Koliko god ronjenje na Tiger Beachu bilo jednostavno s tehničkog gledišta, međutim, ronioci do tamo obično stignu kad već imaju određeno iskustvo. Na to su me neprestano podsjećali ronioci s kojima sam ujutro krenuo na dvosatnu plovidbu čamcem do mjesta mog prvog zarona i koji su imali stotine utakmica u nogama.

No sve to brbljanje prestalo je kad smo se približili odredištu i kad su naši vodiči, Vincent i Debra Canabal, počeli bacati krvave komade ribe u more. Gotovo trenutno sve je vrvjelo od karipskih grebenskih pasa – desetine njih, uglavnom dugih između 1,5 i dva metra, tuklo se za komadiće ribe. Limunasti psi – malo dulji i tanji od grebenskih – pojavili bi se ovdje-ondje, a onda je Vin napokon spazio golemu tamnu siluetu. “Tigar!” viknuo je pokazujući prema njemu. Brzo je navukao ronilačko odijelo i skočio u more s kašetom skuša te počeo hraniti psa na morskom dnu – djelomice zato da ga zadrži dok i mi ostali ne zaronimo, a djelomice zato da se pobrine da tad ne bude previše gladan.

I sve mi je to bilo u redu – komentari ronilaca, plova morskih pasa, moj prvi ronilački skok u more – dok nisam stigao na dno i istog se časa morao braniti od prvog psa tigra kojeg sam u životu vidio, svih njegovih 360 kilograma.

Kako je Debbie poslije rekla, bila je to samo “Sophie”, radoznala i prijateljski raspoložena. “Jaaako si joj se svidio”, neprestano je ponavljala Debbie, zbog sve te pažnje koju mi je Sophie poklonila tijekom zarona (doista se bacila na mene). Na licu mjesta nisam bio siguran sviđam li joj se kao prijatelj ili kao pizza, pa sam kao pretjerano revni nindža mahao metar dugim plastičnim štapom koji sam ponio kako bih morske pse zadržao na udaljenosti. No gledajući tijekom idućih zarona kako se prema njima odnose Vin i Debbie – koji su ih mazili nakon što bi ih nahranili i nježno ih usmjeravali od sebe kad je bilo vrijeme da se udalje – postalo mi je lako vidjeti morske pse kao bezopasna bića. Nijednom nisu učinili nagao ili agresivan pokret ni prema kome; kretali su se polako i promišljeno, plivajući u velikim petljama te klizeći prema kašeti s hranom, a ja sam se u njihovoj prisutnosti osjećao začuđujuće sigurno.

No Tiger Beach je divlje mjesto, a psi tigrovi divlje životinje i to uvijek treba imati na umu, pogotovo s obzirom na to da su psi tigrovi osobito nepredvidljivi, kako tvrde znanstvenici koji ih proučavaju. “Morski psi obično odlaze na jedno mjesto tijekom dana i na jedno tijekom noći. Ali to većinom ne viđamo među tigrovima. Oni se mogu pojaviti bilo gdje u bilo koje doba dana ili noći i mogu se na određeno mjesto vratiti idući dan ili za tri godine”, kaže Carl Meyer s Havajskog sveučilišta, koji proučava nagao porast broja napada pasa tigrova na ljude u posljednje vrijeme – s prosječno manje od četiri godišnje između 2000. i 2011. skočio je na gotovo deset godišnje od 2012. do 2015. godine.

Meyer kaže da bi uzroci tog porasta mogli biti porast ljudske populacije na Havajima, ali i procvat morskih kornjača, poznate hrane morskih pasa tigrova. Goleme želve dobile su federalnu zaštitu 1978. godine, nakon desetljeća intenzivne eksploatacije. Njihov broj sve otad raste u vodama oko Havaja. A ako više kornjača dijeli vode s više ljudi, posljedica je više ugriza morskih pasa.

No tu priča prestaje biti samo o tome da morski psi grizu ljude, jer bi odnos između pasa tigrova i morskih kornjača mogao imati šire posljedice na zdravlje morskih ekosustava diljem svijeta. U izoliranom dijelu australske zapadne obale koji se naziva Shark Bay, zaljev morskih pasa, istraživački tim pod vodstvom Mikea Heithausa s Međunarodnog sveučilišta Floride dokumentira kako tigrovi onemogućuju morskim kornjačama i dugonzima da pretjerano pobrste livade morskih cvjetnica koje su osnova cjelokupnog ekosustava i stanište širokoj lepezi morskih bića.

To znači da zaštita životinja poput morskih kornjača bez zaštite grabežljivaca koji njihov broj zadržavaju u razumnim okvirima može dovesti do narušavanja morskog ekosustava. I to znači da trebamo zaboraviti Ralje i prestati te morske grabežljivce doživljavati kao bešćutne krvoloke – jer su zapravo ključan kotačić u mehanizmu života svjetskih mora.

Prošlo ljeto, dok sam planirao svoj zaron u Tiger Beachu, raširila se histerija zbog napada morskih pasa u Sjevernoj Karolini, a objavljena je i vijest da je pas tigar mase 360 kilograma ulovljen uz obalu Južne Karoline. USA Today psa je opisao kao “čudovišnog”, a ribare koji su ga ulovili kao “hrabre duše”. Kad sam se vratio s Havaja, ponovno sam pročitao tu vijest. Vidjevši snimku mlitavog psa izvađenih crijeva na doku, pomislio sam kako je jednom bio jednako velik kao Sophie, i ti novinski opisi uopće nisu bili ono što sam pomislio – ni za psa ni za ljude koji su ga ubili.

Više o tim morskim gorostasima pročitajte u lipanjskom izdanju National Geographica, a pratite nas i iduća dva mjeseca, kad ćemo pisati o velikoj bijeloj psini i bjelovrhim morskim psima – još dvije zloglasne vrste.