Zeleni papar zapravo je nedozreo plod papra i najčešće se čuva u slanoj vodi ili octu da bi zadržao boju, a ako je u suhoj formi, mora se brzo iskoristiti. Naći ćete ga u raznim jelima jugoistočne Azije, posebno tajlandskoj, ali i kreolskoj kuhinji. Ima blaži okus od crnoga papra, pomalo voćni.

Bijeli papar je zreo, crveni plod, oguljene kore, zbog čega je manje pikantan od crnog papra.

Crveni papar bere se kao potpuno zreo plod koji se prije sušenja podvrgava sličnom postupku kao i zeleni da bi u sušenju zadržao svoju boju.

Na stolu se ipak najčešće nađe crni papar, a u upotrebi je već tisućama godina. Dobiva se također od nezrelih plodova, samo lagano pocrvenjelih na suncu, koji se onda obično kuhaju, a potom suše na suncu. Postoje različite vrste crnoga papra koje nose ili naziv mjesta gdje se uzgajaju ili naziv luke iz koje se izvoze: indijski malabar, vijetnamski, indonezijski lampong, brazilski, malezijski sarawak... U svijetu se za ljubitelje papra organiziraju i posebne „degustacije“.

Papar kao lijek