Zvoni alarm. Ne otvarajući oči mrštim se i mislim – još samo deset minuta. Tih deset minuta pretvara se u petnaest, plus još pet koje provodim u bunilu na rubu kreveta. Bauljam do kupaonice već u muci i razmišljam kako ću opet propustiti jutarnju meditaciju. Pretvaram je u kratku verziju, no već sam napeta. Jurim pod tuš i razmišljam kako ću kasniti na posao. Dok izlazim iz kade, razmišljam od kojih bih jutarnjih rutina mogla uzeti pokoju minutu kako bih sve obavila na vrijeme. Ne uspijeva mi... Sjedam u auto kasnije nego što sam zamislila, na semaforima me, kao za kaznu, čekaju sve redom crvena svjetla. Dok pritišćem kočnicu, razmišljam hoće li mi urednica zamjeriti kašnjenje i ljutim se što sinoć, opet, nisam otišla u krevet ranije kako sam zamislila. I da, jesam li spomenula? Osjećam stres.
Jeste li pod stresom? Stres postaje toliko izlizana riječ, pitam se shvaća li je još netko ozbiljno, dubinski. Upotrebljavamo je kad god nam nešto ne ide od ruke ili se nađemo u situaciji kad se najednom pred nas postavlja previše zahtjeva. No rijetko kad shvaćamo što se u nama u tim trenucima doista događa. Što je zapravo stres? Pogledamo li njegovu fiziološku osnovu, on je ništa drugo nego prirodna reakcija organizma koja nam omogućuje da se mobiliziramo u situacijama koje nas ugrožavaju. To je dobro poznata reakcija "bori se ili bježi" u kojoj organizam izlučuje tvari zbog kojih postajemo povišeno alertni i spremni za akciju. Ona povećava našu učinkovitost i sposobnost da se nosimo s trenutačnim izazovima. Pa kako smo onda od prirodnog mehanizma koji nas štiti došli do sindroma koji nas iscrpljuje?
Odgovor je jednostavan – podražaj koji izaziva stres trajao je predugo. Predugo smo prihvaćali više zadataka nego što možemo obaviti, predugo smo prihvaćali prekratke rokove, predugo smo ostali u vezi koja nas iscrpljuje, predugo smo pokušavali riješiti obiteljske probleme čiji nismo uzrok. Naglasak je ovdje na "mi" i našoj odgovornosti. Iako o stresu stručnjaci već odavno i naširoko pišu upozoravajući nas da dugotrajna izloženost naporu poput zahtjevnog posla, obiteljskih problema ili emotivnih turbulencija može ugroziti naše mentalno i fizičko zdravlje, ovaj put nećemo govoriti o tome. Ionako o tome sve znate. Zapitat ćemo se nešto drugo. Što ako je izvor dugoročnog stresa u nama, a ne izvan nas? Što ako "zahtjevi koji se pred nas postavljaju, a premašuju osobna i društvena sredstva koja imamo na raspolaganju za njihovo ostvarenje" (kako se stres stručno definira) nisu izvanjski, već dolaze iz naših intimnih ideja o tome kako bi se trebalo, kako bi se moralo živjeti? Što ako je stiska koju osjećamo odraz našeg unutarnjeg stanja?
Preuzimanje odgovornosti
Kako je to moguće, pitat ćete se. Vanjski uzroci su i više nego opipljivi, reći ćete. Prometna gužva, premalo novca, komplicirani odnosi, ludi šefovi... Uzroka je bezbroj. Dok se ne sjetimo da je stres zapravo reakcija na nešto. A reakcija je ono što dolazi iz nas samih. Kako ćemo ocijeniti ono što se događa izvana i kako ćemo na tu situaciju reagirati, ovisi isključivo o nama samima i, dakako, našim unutarnjim stanjima. Eto razloga zašto neki ljudi ostaju mirni u situacijama koje vas frustriraju ili izbacuju iz takta.
Gledanje na stres iz ovog kuta za mene je počelo upoznavanjem američkog znanstvenika i liječnika Karriema Alija, koji smatra da je za starenje i pojavu mnogih degenerativnih bolesti krivac stres. Kad sam ga pitala što je za njega stres i kako ga se riješiti budući da je sveprisutan u današnjem načinu života, mirno je odgovorio: "Stres je razlika između onoga što jest i onoga što bismo mi željeli da bude. Između onoga što činite i onoga što biste željeli činiti. Između onoga u što vjerujete i onoga kako postupate. Valja preuzeti odgovornost za svoj život umjesto da je neprestano stavljamo u tuđe ruke. Prebacivanje odgovornosti je izvor stresa jer nas stavlja u položaj nemoći."
U praktičnom smislu to znači da ćete, ako ste zapeli u prometnoj gužvi i želite da je drukčije, biti pod stresom. Ako znate da nećete uspjeti obaviti deset zadataka, a ipak preuzimate obvezu i žalite se što nije drukčije, vi ste pod stresom. Ako ste s partnerom za kojega stalno priželjkujete da je drukčiji, vi ste pod stresom. Drugim riječima, vanjski događaji kontroliraju vaše unutarnje stanje, a vi se osjećate bespomoćnima da išta promijenite.
Kako bi trebalo biti
I možda izvana doista ne možete ništa promijeniti, ni prometnu gužvu, ni komplicirane odnose, ali možete utjecati na odnos koji imate sami sa sobom. Što me ponovno dovodi na početak moje priče. Jednu riječ neprestano ponavljam u prvom odlomku, a to je "razmišljam". Neprestano razmišljam kako bi trebalo biti. Drukčije nego što jest. Trebala sam ustati ranije, trebala sam meditirati sat vremena, trebalo je biti zeleno na semaforu, trebala sam... Svi ti zahtjevi dolaze iz mene same. Pitam se koliko je mog jutarnjeg vremena otpalo na razmišljanje. Na premišljanje. Na vaganje – učiniti ovo ili ono.
To je upravo ona razlika o kojoj mi je govorio dr. Ali – razlika između onoga kako jest i kako bih ja željela da bude. A onda sam se zapitala, otkud ta želja da je drukčije? Otkud zahtjev da obavim zacrtano i baš tim redoslijedom i u tolikom trajanju? Pa onda mogu postaviti još i pitanje: otkud vaš zahtjev da obavljate posao preko svojih mogućnosti, da ostajete u vezi koja vas guši, da po stoti put slušate savjet svoje majke koji je neprimjenjiv na vaš život? Kao što kaže dr. Ali, odgovor na ovo pitanje nije nimalo jednostavan. Zahtijeva da upoznamo sebe. Pogled u vlastitu nutrinu kad su ove stvari u pitanju nije nimalo lak. Često ćete ondje pronaći ono što vam se nimalo ne dopada.
Unutarnji kritičar
Moj pogled unutra otkrio je unutarnjeg kritičara koji me pomalo brižnim glasom pokušava ustrojiti i učiniti učinkovitom. Ja sam, naime, prilično spora po prirodi, a taj me kritičar neprestano požuruje, nameće mi nove rokove, obveze. Oni, da se razumijemo, nemaju nikakve veze sa stvarnim vanjskim rokovima i obvezama, više nalikuju na ideale koje treba dosegnuti. Čak i kada obveze postoje, moj unutarnji kritičar povećava njihov pritisak dovodeći u pitanje moje sposobnosti. A najveći problem nije u unutarnjem kritičaru – problem je u tome što mu ja često povjerujem.
I tako, da se vratim na jutarnju rutinu, ja mu često vjerujem da ne znam organizirati svoje vrijeme, da sam trebala ranije otići u krevet, da ne bih trebala planirati više stvari odjednom. I tada ulazim u nesvjesni otpor. A otpor se manifestira tako da ostanem budna do jedan poslije ponoći, baš usprkos njemu, da odspavam još 15 minuta, baš usprkos njemu, da kasnim iako proživljavam unutarnju muku, baš usprkos njemu. To je odnos kakav sam imala sama sa sobom. No pogledom u te neugodne činjenice počeo se mijenjati moj odnos prema kritičaru, a time i prema sebi.
Kad osjetim njegov napad, duboko udahnem i sagledam situaciju kakva jest. Sadašnji trenutak kakav jest. I djelujem iz njega. Ako sam zaspala, sjetim se da nešto mogu obaviti i popodne. Ako primijetim otpor na tog unutarnjeg kritičara zbog kojeg odgađam, mogu se zapitati što doista ja želim u tom trenutku. Ako sam zapela u prometnoj gužvi, mogu preuzeti odgovornost za svoje kašnjenje i nadoknaditi izgubljeno vrijeme na drukčiji način. Mogućnosti su beskonačne, ključ je u prepoznavanju stanja u kojem jesmo, osjećaja koje imamo, bez odricanja od vlastite odgovornosti za situaciju u kojoj smo se našli, čime sami sebi oduzimamo moć da išta promijenimo.
Posljedice onoga što činimo
"Preuzimanje odgovornosti znači prihvaćanje svih mogućih posljedica koje mogu nastati kao rezultat neke naše akcije. Ako sam danas odlučio sjesti u automobil i njime otići na posao, time prihvaćam sve što mi se u automobilu može dogoditi. Od toga da ću zapeti u prometu do toga da ću možda imati prometnu nesreću. Ako se to dogodi, onda ću znati da sam ja htio sjesti u auto i da stoga neću proklinjati okolnosti. Mislite na posljedice, razmišljajte kamo vas vodi ono što činite. I zašto činite to što činite. Mislite li da morate ili vas to doista čini sretnima. Ne budite žrtva. Ako vidite da nešto ne želite, promijenite odluku", tako je dr. Ali pojasnio ključ borbe protiv stresa.
Usudite se pogriješiti
A odgovornost za sebe je i prihvaćanje života baš takvog kakav jest u sadašnjem trenutku, o čemu smo pisali u prošlom broju Sense. Ako se vratimo na činjenicu da je stres reakcija na vanjsku situaciju, kako ćemo nešto doživjeti, ovisi o nama. Također, o nama ovisi kako ćemo se postaviti u određenoj situaciji, kao žrtva ili kao odrasla odgovorna osoba, hoćemo li se zauzeti za sebe (što god to za vas značilo u svakoj pojedinoj situaciji) ili slušati glas unutarnjeg kritičara i nastaviti po starom. Ovdje će vam trebati i hrabrosti da pogriješite. Jer samo vlastitim iskustvom možete doći do spoznaje da je za vas nešto pogrešno ili ispravno. Sve neiskušane ideje ovog svijeta neće vam u tome pomoći. Promjena se neće dogoditi preko noći, no volja da upoznajete sebe i učite vodit će vas u pravom smjeru. Zasigurno znate iz vlastita iskustva – ako ste pribrani, krizne situacije ne pogađaju vas lako. Sjetite se samo one stare molitve: Bože, daj mi hrabrosti da promijenim ono što mogu promijeniti, strpljenja da prihvatim ono što ne mogu promijeniti i mudrosti da razlikujem to dvoje. Primijenite li je na svoj život, stres će poprimiti sasvim novo značenje.
Model: Magdalena K., Midikenn
.png)
.png)
