Kućni ljubimci mogu vam donijeti neizmjernu sreću – tvrdnja je s kojom bi se složio svaki ponosni vlasnik tih slatkih stvorenja. Zaista, nema ljepšeg osjećaja kad, nakon dugog i napornog dana na poslu, vas kod kuće dočeka pas veselo mašući repom ili se sklupčate na kauču s umiljatom macom u krilu. Stoga nas ne čudi da istraživači sve više prepoznaju terapeutsku vrijednost našeg odnosa s kućnim ljubimcima – posebice psima. Marion Janner, aktivistica za mentalno zdravlje i svestrana ljubiteljica životinja, je poručila da nas psi uče čitavom nizu lekcija:
“Psi nas vole bezuvjetno. Potpuno su ravnodušni prema rasi, spolu, znaku zvijezde, životopisu, veličini odjeće ili sposobnosti izvedbe cool poteza na plesnom podiju. Jednostavnost i dubina ove ljubavi neprestana je radost, zajedno sa zdravstvenim dobrobitima svakodnevnih šetnji i društvenim užicima razgovora s drugim šetačima pasa. Uče djecu da budu odgovorna, altruistična, suosjećajna i vrijedna, ali nažalost i kako se nositi s time kada netko koga voliš umre.”
U nastavku donosimo vam neka najnovija saznajna o istraživanjima na temu terapeutskog učinka kućnih ljubimaca koja nam donosi Guardian.
Odgovor za tu neobjašnjivu vezu s kućnim ljubimcima te njezin terapeutski učinak na nas istraživači pronalaze u konceptu društvenog prepoznavanja – procesa identificiranja drugog bića kao nekoga važnog i značajnog za vas. Zbog čega ste i spremni brinuti se za njih. To je i razlog tome što ta veza koja se stvara između vlasnika i kućnog ljubimca vrlo često nalikuje onoj vezi koju majka stvara sa svojom bebom – što nam dodatno pojašnjava autorica i istraživačica Meg Daley Olmert: „Kada svog psa nazivamo 'naša beba', to je zato što ga prepoznajemo na neuronskoj razini kao takvog.“ Prema jednoj studiji gdje su se skenirali mozgovi žena koje su reagirale na slike svoje djece i svojih kućnih ljubimaca, pokazalo se da obje slike izazivaju slične osjećaje ljubavi i pripadnosti – što je i razlog zbog čega ljudi imaju tendenciju na svoje kućne ljubimce gledati kao na svoju djecu.
Danas se i sve više govori o važnosti društvene interakcije gdje razumijemo da zdrave društvene veze mogu igrati ključnu ulogu u mentalnom zdravlju; bez njih postajemo usamljeni, depresivni i fizički bolesni. A kućni ljubimci, čini se, mogu ispuniti tu ulogu. Psihologinja June McNicholas ističe da kućni ljubimci mogu biti spas za socijalno izolirane ljude: “Njega kućnih ljubimaca i njega samog sebe su povezane. Kada izvedete psa u šetnju, razgovarate s ljudima i to je možda jedini društveni kontakt koji izolirana osoba ima u cijelom danu. Ako imate mačku, socijalni kontakt možete ostvariti stojeći u prolazu s hranom za mačke u supermarketu tijekom odlučivanja oko marke koju ćete kupiti. Kada vlasnici kućnih ljubimaca napuste kuću kako bi kupili hranu za kućne ljubimce, vjerojatnije je da će i sebi kupiti hranu; a kada nahrane svog ljubimca, i oni će sjesti da pojedu nešto. Osobe s invaliditetom često smatraju da su radno sposobni ljudi društveno neugodni s njima, ali ako imaju psa, to ruši barijere i omogućuje ugodniju i prirodniju interakciju.”
Još jedna važna karika koju znanstvenici spominju u našoj povezanosti s kućnim ljubimcima jest oksitocin, takozvani hormon zagrljaja, ljubavi ili maženja. Oksitocin jest ključan kod porođaja, laktacije i kretanju sperme, ali također ima sve veću ulogu u našem društvenom ponašanju, djelujući kao kemijski glasnik u putevima koji kontroliraju seksualno uzbuđenje, procese prepoznavanja, međusobnog povjerenja, te povezivanja između majke i djeteta, kao čovjeka te njegovog ljubimca. Zbog toga se terapija oksitocinom uz pomoć kućnih ljubimaca sve više uzima u obzir za liječenje različitih mentalnih bolesti. Osim što pomažu u ublažavanju stresa, tjeskobe, depresije i usamljenosti, postoje i druge prednosti koje proizlaze iz potreba briga o kućnim ljubimcima. Svakodnevne šetnje sa psom na otvorenom pospješuju fizičko i emocionalno blagostanje, dok bacanje štapića, podizanje loptica – čak i skupljanje psećeg izmeta može pružiti neku vrstu treninga.
Navedena saznanja primijenjena su i u praksi – što je pokazalo neke lijepe rezultate. Za primjer možemo navesti uvođenje terapijskih pasa u zatvore: “Ne znam što je to, ali čak i kada trčim okolo sa [psom] samo se osjećam bolje iznutra, mirnije”, rekao je jedan zatvorenik. Drugi je intervjueru rekao: "Psi imaju čarobni učinak na vas, možete osjetiti njihovu ljubav i zbog toga se osjećate bolje."
Uz to, naveden je i primjer državne bolnice u Južnom Lanarkshireu u Škotskoj čija psihijatrijskih ustanova vodi centar za terapiju životinjama koji pacijentima daje priliku da maze i brinu se o nizu životinja uključujući vjeverice, zečeve, kokoši, guske, male koze i svinje. Njihovo osoblje tvrdi da terapija životinjama pomaže u razvoju vještina rješavanja problema, empatije, pažnje prema potrebama drugih, osjećaja odgovornosti i načina kanaliziranja agresivnih misli među pojedincima do kojih je inače teško doći dostupnim konvencionalnim psihijatrijskim lijekovima i terapijama razgovora.