Izgubili smo se.
Moj suprug Michael i ja putovali smo prema Orlandu na Floridi, u Čarobnjački svijet Harryja Pottera, zajedno s našom dobrom prijateljicom Ileen. Preko vikenda smo sudjelovali na nekoj konferenciji u blizini, što mi je omogućilo da se sastanem s Louise. Odlučili smo da ćemo prije početka konferencije provesti dan ugađajući djetetu u nama.

Vožnja je dugo trajala i gotovo smo ostali bez goriva – i doslovno i u emocionalnom smislu. Budući da smo na potpisivanje dokumenata o unajmljivanju automobila čekali duže nego što smo očekivali, krenuli smo prekasno te nam je preostalo samo nekoliko sati prije zatvaranja parka. Kad smo konačno stigli, provezli smo se kroz ulaz i pokušali pronaći parkiralište. Znakovi su nas zbunjivali te smo se suprug i ja nakratko posvađali oko toga kojim putem trebamo krenuti. Ja sam inzistirala na jednom smjeru, nadajući se da je ispravan, ali tek što je Michael krenuo tim putem, pokazalo se da ipak nije. Stoga smo se, s jednim okom na pokazivaču za gorivo, vratili na autocestu, udaljavajući se od parka, ne pronašavši ni put kojim bismo se vratili u njega (a ni benzinsku postaju). Michael i ja smo tada već bili prilično bijesni jedno na drugo, ali smo bili previše pristojni da bismo se posvađali pred prijateljicom.

Napetost izazvana neizgovorenim bijesom treperila je među nama, dok je moj ego čvrsto preuzeo uzde u svoje ruke. Znam da sam pokazala u pravom smjeru, ali znakovi su nas zbunili. Da je Michael pazio što radi, ne bismo se našli u ovakvoj gužvi. On uvijek čeka da ja donesem odluku. Zašto jednostavno nije sam odlučio? Moje su se misli vrtložile bez prestanka, analizirajući situaciju do najsitnijih detalja. Bila sam apsolutno sigurna da sam u pravu. No, dovoljno sam dobro poznavala Michaela da shvatim kako prekorava sebe zato što nije povjerovao vlastitom osjećaju i krenuo smjerom za koji je znao da je pravi. Ileen, pametna cura, šutjela je na stražnjem sjedalu kao zalivena, strpljivo čekajući da razriješimo problem.

Dok sam tako kipila od bijesa, sjetila sam se Louise Hay i razgovora koje smo vodile o biranju pozitivnih misli. Na trenutak su mi se u mislima otvorila vrata te sam ugledala tračak svjetlosti. Razmislila sam o drukčijem pristupu. Umjesto da se iscrpljujemo svađajući se oko toga tko je što učinio (na što je Michaelu i meni još davno ukazao ljubazan terapeut), odlučila sam riskirati. Pružila sam ruku i stavila je preko Michaelove, šaljući mu u mislima ljubav. Nisam rekla ni riječi. A on nije pomaknuo svoju ruku.

Gledala sam ravno preda se, na cestu, i zamišljala kako ljubav istječe iz Božanskog Izvora i protječe kroz moje tijelo, kroz moju ruku na njegovu, a odatle u njegovo srce. Zamišljala sam tako nekoliko minuta, a onda se osjetilo da se Michaelova energija ublažila. Šaljući mu ljubav, zamijetila sam nešto zanimljivo. I ja sam osjećala ljubav. Umjesto da kipim od bijesa zbog pogrešnog skretanja, iznenada sam više brinula o svom suprugu. Srce mi se ublažilo kad sam pomislila koliko sam sebe okrivljuje. Zašto bih željela dodatno otežati njegovu bol?

Šaljući ljubav Michaelu, osjećala sam kako se njegovi obrambeni štitovi spuštaju i nije prošlo dugo vremena kad smo naišli na benzinsku postaju i okretište. Pola sata poslije smijali smo se i šalili ulazeći u park, spremni na susret s bezjacima, čarobnjacima, a možda i samim Harryjem Potterom.

Kasnije te večeri, kad sam se pridružila Louise za večerom, ispričala sam joj što se dogodilo. Rekla sam joj da sam još iznenađena time što nešto tako jednostavno može imati tako dubok utjecaj na čitav dan. Mnogo puta mi se dogodilo da sam usred neke glupe svađe (iako neke i nisu bile sasvim glupe) pomislila kako bi bilo da spustim štitove i počnem slušati s ljubavlju, ali mi se to činilo potpuno suprotnim onome što mi je govorila intuicija – kao da se predajem. Naposljetku, moj je ego pravi majstor kad treba nešto racionalizirati. Zašto bih priznala poraz kad ništa nisam pogriješila? Ako šaljem ljubav, zar time ne zanemarujem problem? A kako ćemo poticati jedno drugo na rast ako nismo spremni zauzeti se za ono što znamo da je istina?

„Ego ima vlastite planove“, rekla je Louise. „On želi biti u pravu i uvijek pokušava obraniti svoj stav. Traži gdje je druga osoba pogriješila. Kad se usredotočiš na pozitivni ishod ili usred sukoba počneš slati ljubav, to je jednostavna ideja, ali funkcionira. U tvom slučaju, umjesto da si potvrdila problem nastavivši prigovarati ili se svađati, ti si se osmjehnula, poslala ljubav svom suprugu i otkrila da to itekako djeluje!“ Iako sam bila svjesna otpora koji sam osjećala pri pomisli da moram žrtvovati potrebu svog ega, morala sam priznati da je Louise u pravu. Uistinu je djelovalo.

PageBreak

„Prečesto imamo osjećaj da iz nekog problema moramo iscijediti sve što možemo“, nastavila je. „Rješenje želimo pronaći istog trenutka. Više se ne volim baviti problemima na taj način. Što se više možeš udaljiti od njega, to ćeš prije naći rješenje. Zato volim afirmaciju Sve je dobro. Sve se odvija u skladu s mojim najuzvišenijim dobrom. Iz ove će situacije proizaći samo dobro. Zaštićena sam. Takve afirmacije te uzdižu izvan problema, u područje rješenja. Ondje ne moraš Životu govoriti kako treba postići rješenje, nego samo potvrđuješ da je rješenje povoljno za sve.

Tvoj sukob s Michaelom u autu sjajan je primjer, jer gotovo ništa nisi napravila. Mogla si se svađati s njim sve do večeri pa biste se oboje loše osjećali.“
Jasno da bismo se loše osjećali. Kad smo blagi i dovoljno otvoreni da možemo slušati, mi zapravo potičemo pozitivne promjene u svojim odnosima. Zapravo, te večeri, kad smo se Michael i ja vratili u hotel poslije izleta, uspjeli smo smireno i konstruktivno razgovarati o tom sukobu. Tijekom godina oboje smo naučili da ne možemo komunicirati ako se stalno branimo. Tada nema nikakve šanse za kvalitetnu komunikaciju. Također smo naučili da je važno otpustiti sukob kad smo s ljubavlju popričali o njemu. Ako ga ponovno spomenemo ili se požalimo zbog nečega, to samo donosi probleme.

„Kad riješimo problem, moramo zapamtiti da je s njim gotovo“, suglasila se Louise. „Prošlo je. Ne trebamo se vraćati u prošlost jer ćemo u sadašnjosti biti nesretni. Ne trebamo ni prigovarati. Ljudi koji često prigovaraju prava su muka za sve oko sebe. I ne samo to, nego nanose veliku štetu i vlastitom svijetu. Prije nego što izgovorimo prigovor, mi razmišljamo o njemu – nekoliko puta, desetak puta, nekoliko desetaka puta. Ovisno o tome kakve su nam navike.“

U tom sam se trenutku stresla pri pomisli na to koliko sam energije tijekom godina potratila prigovarajući svemu – od toga koliko sam zauzeta, do toga što Michael radi ili ne radi. Prije nego što sam shvatila moć vlastitih misli, svojoj sam „unutarnjoj prigovarateljici“, toj kronično ljutitoj curi, ostavila u rukama svu kontrolu nad svojim umom i ustima. Ona je neprestano prigovarala zbog uvijek istih stvari, kao da će jadikovanje na neki način poboljšati situaciju.

„Većina je ljudi navikla u mislima neprestano nečemu prigovarati“, rekla mi je Louise. „Svaki put kad prigovaramo, to je vrlo negativna afirmacija. Što više prigovaramo, to više otkrivamo stvari zbog kojih možemo prigovarati. Život nam uvijek daje ono na što se koncentriramo. Što se više koncentriramo na ono što ne valja u našem životu, to ćemo više pogrešaka pronaći. Što više pogrešaka pronađemo, to ćemo se lošije osjećati. To je beskonačan krug. Na taj način postajemo žrtva Života.“

„Tada imamo osjećaj da smo zaglavili u kolotečini“, dodala sam. Upravo tada moramo preuzeti uzde u svoje ruke i ovladati vlastitim razmišljanjem.
„Tako je. Jedina osoba koja može zaustaviti tu lavinu jest ona koja prigovara. No, najprije treba shvatiti što to radi. Zatim treba shvatiti kad to radi. Nešto možemo promijeniti tek kad shvatimo da izgovaramo negativnu afirmaciju. Kad se ljudi oslobode te štetne navike, osjetit će da prestaju biti žrtva i da postaju svjesni stvaratelji svog života.

Bilo da je navika koju želimo rastvoriti prigovaranje ili nešto drugo, proces je isti. Rekla sam rastvoriti, a ne odbaciti. Kad nešto odbacimo, još se uvijek može vratiti. Kad nešto rastvorimo, čitavo iskustvo nestaje. Zamišljam da se tada vraća ništavilu iz kojeg je i izronilo. Navike se stvaraju niotkud, a i vraćaju se nikamo. Svi mi imamo navike. Neke od njih su nam korisne, a druge štetne. Trebali bismo odabrati one koje će pridonositi stvaranju ljubavi i radosti, napretku, zdravlju i sretnom, smirenom umu.“

„To znači da ne smijemo zaboraviti tko je stvorio navike s kojima sad živimo i tko je odgovoran za njihovo mijenjanje.“
„Tako je. Ako u našem životu postoji nešto negativno, trebali bismo otkriti kako mi sami pridonosimo toj negativnosti. Što to radimo čime privlačimo i održavamo negativne uvjete u svom svijetu? Svi smo mi moćni stvoritelji koji stalno stvaraju. Iskustvo me je naučilo kako je za sretan život neophodno da postanemo svjesni negativnih brbljarija u svojoj glavi. O čemu razmišljamo? Zašto razmišljamo na takav način? Što neka misao stvara za nas u našem svijetu?

Kad uočimo naviku, sljedeći bi korak bio da se prestanemo prekoravati zbog toga što gajimo takve misli. Možemo biti sretni što smo uočili što radimo. Mogli bismo reći sebi: ‘Nije ni čudno što imam takvu negativnu reakciju – to je zbog toga što gajim negativne misli. Sad svaki put želim postati svjesna toga kako bih mogla rastvoriti tu naviku.’ Sljedeći put kad se uhvatimo u takvim mislima, možemo reći: ‘Ponovno sam postala svjesna što radim i to je sjajno. To je dio procesa rastvaranja. Napredujem.’ Trebali bismo se radovati procesu rastvaranja negativne navike. Poanta je da ostanemo u sadašnjem trenutku ili da budućnost promatramo što pozitivnije.“

Postoji još jedan uobičajen problem na kojem mnogi od nas trebaju poraditi: mnogi ljudi žele i nadaju se da će oni oko njih konačno shvatiti da griješe i promijeniti se. Što možete napraviti kad se netko muči, a ipak neće napraviti ništa da bi poboljšao svoju situaciju? Jednom sam vodila radionicu za žene i rekla polaznicama da mogu postavljati pitanja o područjima na kojima se ne brinu dovoljno o sebi. Jedna žena, stara oko 45 godina, odmah je dograbila mikrofon i počela nam pričati o svom životu prepunom dramatičnosti. Kao da se oko nje odvijala jedna kriza za drugom. Najnovija se odnosila na njezin posao. Lažno su je optužili da maltretira kolegicu i bojala se da će izgubiti posao.

Kad se upustila u detaljan opis problema, bila sam u stanju suosjećati s njezinom nevoljom – i bilo mi je jasno da je njezina energija više usmjerena na problem, nego na rješenje. Stoga sam je zaustavila i predložila da pokuša nešto drukčije. „Zašto ne biste počeli nešto mijenjati tako što ćete početi drukčije govoriti?“ upitala sam je. „Primjerice, mogli biste početi afirmacijom: Uživam u smirenom rješenju ovog problema. Neugodna situacija na poslu brzo se razrješava i svi su zadovoljni ishodom. Otpuštam svu dramatičnost iz svog života i sad mi mir daje energiju.“
„To nikako ne mogu učiniti“, uzviknula je s naglašenim razdražljivim tonom u glasu. „Moja je kolegica glupača i ne govori istinu.“

Nekoliko smo se minuta bavile njezinim egom; pokušavala sam pronaći nekakvo uporište u njezinom prestrašenom umu koje bi joj omogućilo da situaciji pristupi na nov način, a ona me nastojala uvjeriti zašto to ne bi funkcioniralo. Već sam znala kako to ide. Ta je žena navikla dobivati energiju iz dramatičnih zbivanja, a u prošlosti bih potrošila daleko previše vremena pokušavajući je navesti da promijeni mišljenje. No, budući da sam shvatila o čemu je riječ, znala sam da joj moram dopustiti da nastavi svojim putem, sve dok ne bude spremna promijeniti svoju perspektivu. Uljudno sam prekinula razgovor i prešla na sljedeće pitanje.

Louise je to ovako objasnila: „To se događa kad ljudi nisu spremni promijeniti se. Ti nekome možeš samo savjetovati što bi moglo biti korisno za njegov rast, ali u konačnici ta osoba mora biti spremna nešto poduzeti. Moramo prestati željeti da ljudi naprave nešto što ne mogu ili da budu ono što ne mogu biti. Uvijek sam govorila da ja nisam trgovac. Ja ne prodajem način života. Ja sam učitelj. Ako želiš doći i nešto naučiti od mene, bit ću sretna što te mogu poučavati – ali te neću prisiljavati da promijeniš mišljenje. To je tvoje pravo. Ti si slobodna vjerovati u što god želiš, a ako želiš napraviti korak u ovom smjeru i istražiti ga, to je u redu, ali ako ne želiš, nastavi kako želiš.

PageBreak

Svi smo podložni zakonu vlastite svijesti. Zato svaki problem nastaje na razini svijesti. Tvoja svijest ne može promijeniti tuđu situaciju. Svijest ljudi mora se promijeniti. Žena o kojoj si govorila i dalje će privlačiti dramatične događaje u svoj život, sve dok ne shvati da ona sama stvara te situacije. Za njih nije odgovoran nitko drugi – nego mi sami stvaramo probleme u svom svijetu. Njezine misli i uvjerenja pridonose problemu. Šteta, jer kad ljudi odbace afirmacije i zaključe da su stvari o kojima govorimo gluposti ili nedjelotvorne, stalno doživljavaju iste probleme. Tada tvrde da afirmacije ne funkcioniraju. One uistinu funkcioniraju, samo što ih treba dosljedno koristiti.“

Naše misli izravno utječu na naša životna iskustva. Svojim mislima pridonosimo svemu što se događa u našem životu. Ako se nađemo u nevolji, moramo usvojiti neku novu naviku u kojoj ćemo svoje misli i energiju koristiti na djelotvorniji način. Afirmacije pomažu tako što nas usmjeravaju u novom smjeru kako bismo se mogli usredotočiti na bolji ishod.

„Najvažnije je da se u pogrešnom razmišljanju uhvatimo što prije, tako da se ne prepustimo problemu“, primijetila je Louise. „Zapamti, moramo se zaustaviti i reći: ‘Ma pogledaj samo što ja sama sebi radim. Nije riječ o drugoj osobi. Ja to radim. Što mogu napraviti ovoga trenutka da promijenim tu energiju?’ Iako može biti uključena i druga osoba, mi kontroliramo vlastite reakcije. Mi moramo uvijek držati na umu da je cilj života da se što bolje osjećamo.“

Dok sam razgovarala sa ženom koja je bila na radionici, na kraju sam je uspjela pustiti da nastavi svojim putem. No, upitala sam Louise, što ako je netko blisko vezan s osobom koja se nije spremna mijenjati? Možda je to stariji roditelj koji stalno ima negativne stavove, primjerice, ili supružnik koji nije na istom putu samospoznaje. Kako se pomiriti s takvom situacijom?

„Prije mnogo godina, dok sam radila s oboljelima od AIDS-a, otkrila sam da su mnoge te muškarce roditelji odbacili. Potpuno su ih napustili. Od trenutka kad bi roditelji saznali da im je dijete homoseksualac, protjerali bi ih iz obitelji. U tome je velik čimbenik predstavljalo pitanje Što će reći susjedi? Muškarcima koje je obitelj odbacila rekla bih da koriste verziju afirmacije koju sam već spomenula: Imam prekrasan, skladan odnos sa svima u svojoj obitelji, osobito s majkom (zbog nje im je bilo najteže). Predložila sam im da tu afirmaciju ponavljaju nekoliko puta tijekom dana. Svaki put kad bi pomislili na člana obitelji trebali su ponavljati afirmaciju. Budući da ih je obitelj odbacila, takva afirmacija ni u kom slučaju nije bila ono što su očekivali. No, nakon što bi tri do šest mjeseci dosljedno ponavljali afirmaciju, majka bi uvijek pristala da dođe na sastanak sa sinom.“

„Uistinu?“ Bila sam i iznenađena i ganuta.
„Da.“ Louise je zastala, prisjećajući se tih događaja, a ja sam promatrala kako joj se oči pune suzama. „Kad bi se pojavila, mi bismo je dočekali pljeskom. To nam je mnogo značilo. Njezin je dolazak donosio iscjeljenje. S očevima je bilo malo teže, ali mama bi došla, otkrivši da joj ti ‘homoseksualci’ mogu pružiti mnogo ljubavi. Možeš reći da je glupo pomisliti kako bi afirmacija mogla promijeniti nešto u tako teškoj situaciji. Što bi uopće i mogla učiniti? Kako bi mogla utjecati na tuđe ponašanje? Ne znam. Umjesto da osoba gaji teške misli o svojoj obitelji, počela bi stvarati prostor za rast skladnog odnosa. Ne znam kako to funkcionira. To je životni misterij.“

Pitala sam se bi li se izgovaranje afirmacija o skladnim odnosima s drugim ljudima moglo primijeniti i na druge odnose, a Louise mi je to potvrdila. „Bilo da ponavljaš afirmaciju o skladnom odnosu sa šefom, susjedom, kolegom ili otuđenim članom obitelji, ona se mora ostvariti. Zaobiđi problem i razmišljaj o onome što želiš kao da se već ostvarilo.

Više se ne smiješ usredotočiti na misao Majka je bila zla prema meni. Ne trebaš više ulaziti u to, jer tada toj ideji daješ moć. Umjesto toga trebaš ostati usredotočena na cilj. Afirmacija ne govori o tome da se majka mora ponašati na određen način. Govori da se ti izvrsno slažeš sa svima u svojoj obitelji – uključujući i majku – a onda ostaviš Životu da smisli kako će to ostvariti. Moraš tu misao ponavljati svaki put kad pomisliš na osobu ili problem. Što je odnos lošiji, to češće treba ponavljati afirmaciju.“

Kad se događaju takve stvari – kad imamo poteškoća s članom obitelji ili nas zbune neočekivane novosti, kao što su dijagnoza bolesti ili gubitak posla – koji je najbrži način da se vratimo na pravi put?
„Kao prvo, imaš pravo na svoju prvu reakciju. Moraš dopustiti sebi da proživiš ono što osjećaš. Kad govorim o korištenju afirmacija, ne pokušavam ti reći da ih koristiš kako bi potisnula vlastite osjećaje.“
To je osobito važna stvar, pomislila sam. Prečesto ljudi pokušavaju koristiti afirmacije da bi zagladili ili izbjegli istinu, kao da pokušavaju potisnuti emocije. No, kad god čovjek daje prednost glavi pred srcem, stavlja se u loš položaj. Osjećaji nam zapravo pružaju dragocjene informacije.

Ako imate osjećaj da vam je posao prenaporan, svakako bi bilo korisno potvrditi: Na poslu sam smirena i spokojna. No, takvi bi osjećaji mogli biti pokazatelj da morate prestati prihvaćati dodatne projekte. Ako se u braku osjećate osamljeno, možete ponavljati misao o skladnom odnosu, ali biste možda isto tako morali sjesti sa svojim supružnikom i popričati o onome što se događa. Kad obratimo pažnju na njih, osjećaji nam daju do znanja što u našem životu funkcionira ili ne funkcionira. Tada vas mogu uputiti u smjeru promjene. Usklađenost osjećaja i misli u konačnici je ono što stvara alkemiju koja našim afirmacijama daje moć.

„Kad shvatimo što se događa i kad sebi pružimo priliku da to i osjetimo, moramo smisliti kako bismo se što prije oslobodili neugodnih misli“, rekla je Louise. „Tada se trebamo prisjetiti da je kvaliteta sadašnjeg trenutka najvažnija točka stvaranja. Sadašnji trenutak. Svaka misao koju pomislite i svaka odluka koju donesete u ovom trenutku pokreće vašu budućnost. Zato sebe želimo staviti na pravo mjesto. Moramo shvatiti koliko je to važno.“

„Dakle, umjesto da budemo pesimistični, trebamo se što više nadati?“
„Ne. Smatram da je nada još jedna prepreka. Kad kažemo da se nadamo, to zapravo znači da ne vjerujemo. Kao da ostvarenje svoje budućnosti odlažemo za neku daleku budućnost, vjerujući da bi se jednog dana mogla ostvariti. To nije pozitivna afirmacija. Moramo osmisliti pozitivnu afirmaciju u sadašnjem vremenu. A onda je trebamo otpustiti.“
„Otpustiti?“

„Da. Otpusti je. Prestani razmišljati o njoj. Nemoj patiti. Kad više ništa ne možeš poduzeti u svezi s tom situacijom, samo je otpusti, jer bi se inače držala prošlosti i uspomena koje zauzimaju previše prostora u tvojoj glavi. Zato odaberi afirmacije i stalno ih ponavljaj – pokušaj pronaći jednu-dvije koje te uistinu ohrabruju te ih stalno ponavljaj. Ako radiš sa zrcalom, to će ti puno pomoći, jer se na taj način možeš uistinu povezati sa sobom. Čitav dan se promatraj u zrcalu i govori sebi: ‘Zajedno ćemo uspjeti. Volim te i na tvojoj sam strani.’“

Pogledala sam na sat, shvativši da moram krenuti kako bih se odjenula za jedan sastanak. Ustala sam, prekinuvši čaroliju trenutka i predložila da se sastanemo kasnije, poslije njezinog potpisivanja knjiga, koje je trebalo trajati dva sata, na kojem su se okupljali obožavatelji iz čitavog svijeta kako bi dobili fotografije i autograme.
Dok sam spremala bilješke u torbu, okrenula sam se Louise s posljednjim pitanjem: a što je sa stvarima koje ne možemo kontrolirati, sa sitnim negativnim događajima koji nas mogu razljutiti i zadržati našu pažnju čitav dan, kao što su, primjerice, zlonamjeran e-mail, primjedba ljubomornog kolege ili nasrtljiv klijent koji želi da mu ovoga trenutka udovoljimo. Kako se nositi s takvim stvarima?

„To je barem lako“, odgovorila je s lukavim osmijehom. „Više me ne zanimaju stvari koje bi me mogle uznemiriti.“
Zagledala se u mene nekoliko trenutaka, prenoseći mi poruku. Spustila sam pogled na svoj telefon, stisnuvši tipku za zaustavljanje snimanja. Zamislite kako bi to bilo kad se ne biste dali uvući u nečiju tuđu dramu.
E, to je navika koju bi bilo vrijedno rastvoriti.