Moral - drugo ime za slobodu

Korijeni slobode

Nedavno je filozof s Oxforda Larry Siedentop izdao knjigu Inventing the Individual: The Origins of Western Liberalism u kojoj zapadne vrijednosti, poput jednakosti i slobode pojedinca, veže uz kršćanstvo i kršćanske vrijednosti. Rijetko bismo pomislili u modernom društvu da slobodu pojedinca i njegova temeljna ljudska prava dugujemo Isusu Kristu, no autor to zorno dokazuje prikazujući razvoj društvenih zajednica od starih Grka pa sve do današnjih dana.

Hedonizam nije sloboda

Svi se sjećamo školskih lekcija iz povijesti ili književnosti u kojima se veliča renesansni čovjek koji nakon mračnih dana srednjega vijeka ponovo otkriva svoju slobodu koja se ugleda na uređenje antičkog polisa i građane koji su bili apsolutno slobodni djelovati i razmišljati kao slobodni ljudi.

Jednako tako, rijetko bismo se prisjetili da nam je na satu filozofije profesor ipak spomenuo da se to odnosilo samo na određene ljude koji su pripadali malobrojnoj kasti „slobodnih“ pojedinaca koji su uživali povlastice „građana“ grada polisa, izvan kojega su, međutim, živjeli robovi. Siedentop naglašava da je to razdoblje grčke „slobode“ vrlo kratko trajalo te vjerno prikazuje običaje i način života koji se temeljio na kultu pater familiasa.

Središte života tada je bila obitelj koja je njegovala kult predaka (svaka je obitelj imala svoga boga, tj. svog pretka), a glava obitelji bio je i glavni svećenik zadužen za rituale klanjanja i očuvanja kućnog svetišta, čak i po cijenu života (čast je bila jedna od najvažnijih vrlina starih Grka). Pater familias tako je gotovo imao moć nad životom svojih ukućana, a unutar obitelji nisu vrijedili nikakvi zakoni koji su vrijedili u javnoj sferi polisa. On je bio kao bog, a pitanje slobode uopće nije postojalo jer se pojedinac vidio kao dio obitelji ili grada iz kojega je potekao sve do pojave kršćanstva.

Revolucija Isusa Krista

Kršćanstvo je proizvelo osjećaj vlastitosti i dostojanstva. I upravo je to revolucija Isusa Krista, kako kaže Siedentop. Mi smo ljudi Božja djeca i svi smo kao takvi jednaki – bili bogati ili siromašni, iz ove ili one obitelji ili nacije, ovog ili onog staleža i klase. To nas ne determinira i možemo postati slobodna bića bez društvenih okova. Mi odlučujemo činiti dobro i tako se približavamo svjetlu i apsolutnoj slobodi, jer sloboda nije vezanost uz ovozemaljske stvari – bogatstvo, status, tjelesne užitke, ugled, slavu – ona je upravo nedostatak toga, tj. neovisnost od naših skrivenih žudnji i potreba koje se ne temelje na ljubavi.

Ovaj paradoks slobode i neovisnosti upravo je ono što je pogrešno naglašavala renesansa – hedonizam nije vrhunac slobode, nego njezin pad. Teško je i danas povezati ove dvije stvari. Kako živjeti bez gorljivog traženja zadovoljstva i sreće, bez „peglanja“ kartice da bismo iskazali svoj društveni status, dokazali društvu, a ponajviše sami sebi da vrijedimo? Bogu se ne treba dokazivati. On je nama dao svoga jedinoga Sina da bi pokazao koliko smo mu vrijedni. Njemu su svi jednaki.

PageBreak

Tko je izmislio savjest?

Održavanje ravnoteže između uma i strasti jedno je od najvažnijih umijeća i stoga je umjerenost ili samokontrola jedna od četiriju vrlina koje su Grci slavili, uz pravednost, mudrost i odvažnost. Iz toga je stvorena baza za rimsko pravo, a kako pokazuje Siedentop i ostali filozofi, kršćani su proširili ovu filozofiju i svemu nadodali ljudsku slobodu kao osnovu djelovanja (čovjek je slobodan izabrati dobro ili zlo, ali onda se mora suočiti s posljedicama svoga izbora). Tako se naglašava da je čovjek taj koji u konačnici donosi odluku.

No on bira srcem, jer jedino srce zna pravu istinu i jedino se otvorenim srcem može doživjeti vjera i spajanje s Bogom. Stoga je Siedentop dobro primijetio da je osnova Zapada utemeljena na kršćanstvu: jedino je kršćanstvo od svih religija dalo čovjeku odriješene ruke za izbor i učinilo ga slobodnim bićem Božjim, što je dotad bilo nezamislivo. Ta misao vodilja proizvela je tijekom stoljeća demokraciju ili vlast naroda.

Kršćani su dužni služiti dobru jer ljudi su u svojoj biti dobri i predodređeni za dobro, te stvaraju bolji i plodniji svijet prateći unutarnji božanski red i moralni sustav. Ipak, oni nisu prisiljeni da to čine, kao što je to slučaj u nekim religijama koje naglašavaju čovjekovu sudbinu ili usud koji je već negdje zapisan (kao u hinduizmu) ili pod prijetnjom strašne kazne to moraju činiti i ne mogu birati (kao u islamu).

Kršćanstvo je izmislilo savjest

Svatko može birati svoju sudbinu – slijediti Krista ili ne. Dobro vodi dobrome, a loši izbori završavaju loše i čine čovjeka nesretnim. Koliko puta smo se, zapravo, s ovim načelom susreli i u vlastitom životu! Ne samo da nas je pekla savjest (kršćanstvo je zapravo „izmislilo“ savjest) nakon što bismo nekome učinili nešto loše, nego bi nam se u dogledno vrijeme isto ili slično vratilo kao bumerang. Suvremeni ljudi ne vole misliti da bismo trebali imati obzira prema drugima i u kalkulaciju našeg ponašanja uvrstiti i tuđu sreću jer tako ograničavamo svoju „apsolutnu“ slobodu, a to ni u kojem slučaju ne želimo.

Treba se, stoga, osloboditi okova religije i savjesti koji nameću određeni sustav ponašanja i naglašavaju odgovornost za posljedice svojih djela te stvoriti svijet bez autoriteta u kojemu ćemo sami sebi biti kormilo i svrha postojanja. Treba maknuti Boga i bilo kakav moralni autoritet jer tko će nama govoriti kako se treba ponašati? Egzistencijalisti su naglašavali upravo to da je čovjek mjerilo svega, a onda su otkrili da ništa nema smisla jer smrt dolazi a da se njih ništa ne pita.

Tako se došlo do modernosti i vremena u kojemu je sve apsurdno jer zapravo ništa nema smisla, ionako umiremo, pa možemo sa sobom i drugima raditi što hoćemo („samo jednom se živi“ ili „iskoristi sve što možeš sada“). To podrazumijeva da se možemo i uništavati lošom hranom, pornografijom, drogama, poslom, pa čak i konačno presuditi sebi. No, je li uistinu sve tako jednostavno? Postoji li ipak smisao našeg postojanja na ovom svijetu iako je život često opterećen tugom i teškim teretima, a na kraju ionako sve završava?

Povratak pravednosti

U posljednje vrijeme vidi se trend vraćanja na kršćanske korijene morala. Čini se da ipak nije sve tako relativno i da postoji određeni slijed stvari pa se ne može reći da je sve dopušteno, kao što utilitarističko viđenje morala kaže. „Nisu svi zakoni dobri samo zato što su zakoni“, novi je moment u teoriji morala koji kritizira teoriju pravednosti Johna Rawlsa („država je neutralna po pitanju morala i onoga što je dobro i tako ostvaruje pravično društvo“).

Ovaj je američki teoretičar sredinom 60-ih počeo propagirati neutralnost države u moralnim vrijednostima te je smatrao da država ne bi trebala u zakonima izražavati moralni stav o određenim pitanjima, nego izgraditi proceduralnu državu u kojoj će se zakoni poštovati na temelju njihove efikasnosti i zato što je zakonodavac donio takvu odluku. Takva vrsta pravednosti već pola stoljeća kruži Europom i Amerikom i poslužila je kao temelj ekonomskom neoliberalizmu koji se ne pita što je dobro i vrijedno, nego koliko se može zaraditi.

Zakoni moraju biti moralni

Hoćemo li u budućnosti legalizirati burzu djece ili surogat majčinstvo samo zato što postoji potražnja za tim i dovoljno onih koji bi platili tu „uslugu“? Michael Sandel, profesor s Harvarda, najgorljiviji je protivnik takvog stava i tvrdi da bi zakoni trebali odražavati i moralni stav prema nekim pitanjima te promovirati ponašanje koje je dugoročno dobro za čitavu zajednicu. Navodi brojne primjere nemoralnih inicijativa, poput kupnje djece u azijskim zemljama za gay parove sa Zapada, prodaju majčina mlijeka putem interneta, seks-turizma...

Danas, kad je sve na prodaju, Sandel kaže da ipak postoje vrijednosti koje se ne mogu kupiti novcem i upravo se to treba naglašavati. Time ne sudimo nekome za njegovo nemoralno ponašanje, nego govorimo da postoje bolje i vrednije stvari za čovjeka.

Jednako kao što će Shakespeare uvijek imati veću vrijednost od lake literature, iako je na plaži daleko lakše čitati laku literaturu nego Shakespearea, ne zaboravimo da mediji i država preko obrazovnih institucija stvaraju sliku stvarnosti, onoga što je poželjno i da od ljudi treba ipak stvarati zaljubljenike u Shakespearea, a ne u laku literaturu. Sandel kaže da je to pitanje vrijednosti i identiteta koje svako društvo gradi. U tome se slaže s kršćanskom vizijom čovjeka. Jesmo li na pragu nove moralnosti u zapadnom svijetu koji se istrošio ispraznošću individualizma i svekolikom ponudom?

Moje dobro je i tvoje

Pouka je jasna. Nije važno koliko je široka lepeza mogućnosti, nego što ćemo odabrati. A za ispravan odabir  moramo biti spremni naučiti razlikovati dobar izbor od lošeg i prodrijeti u bit stvari. Za to, pak, treba vremena, razmišljanja, truda, a (pomalo) i zdravog razuma. Aristotel je bio u pravu. Nisu svi izbori jednako dobri pa stoga ni jednako vrijedni. Papa bi nadodao i to da Bog želi da budemo uistinu sretni, a to možemo jedino pravim izborom koji nas onda neminovno vodi do Njega.

„Čini drugima ono što želiš da tebi čine“, moralni je postulat koji se često čuje, ali sve se  rjeđe pitamo odakle dolazi. A upravo je to temelj kršćanskog djelovanja i razmišljanja koji u središte postavlja naše više dobro i slobodu da biramo to dobro.

Moderno je društvo izgubilo kontakt sa sobom i svojom kršćanskom etikom koja je stvorila slobodnog pojedinca da bira i traži svoj put Dobra. Tako sloboda i moral nisu u opreci, iako na prvi pogled tako djeluje. Čini se, naime, da su neki lakši izbori i bolji, oni koji će nas brže dovesti do cilja. No što nas u konačnici i dugoročno više čini sretnim u vlastitoj dubini i što nam donosi dobro? Želimo li mir u duši ili nemir koji paradoksalno dolazi iako imamo sve na svijetu, a opet nam nešto nedostaje?

Slobodu smo dobili da bismo njome nešto dobro postigli, a ne uništili sebe ili zajednicu. Kad su sloboda i dobar, moralan izbor u ravnoteži, u nama je mir. I upravo je to znak da prihvaćamo moralni autoritet iznad nas. A to je suština koju je donijelo kršćanstvo, iako si to mi, moderni ljudi, ne želimo priznati. Naša sloboda jest vezana uz naše izbore, a ne izvanjske okolnosti, političku ili klasnu pripadnost. Siedentop je bio u pravu – izvor slobode leži u kršćanskom moralu.