Molitvom započinjem sve važne i manje važne stvari u životu. To je način na koji tražim i dobivam odgovore, zahvaljujem za sve ljepote i dobrote, ispovijedam se i kajem za sve ono što teško mogu priznati i sebi, a kamoli drugima. Molitva je moja izravna linija do Boga, uvijek otvorena. U toj komunikaciji Bog je uvijek dostupan. Greška u vezi nastaje iz jednog jednog razloga – iskrenosti. Jedini uvjet da se povežem s njim jest da molim iskreno i s vjerom.
Komunikacija za dušu
Molitva je spiritualna tehnika, jednostavna i dostupna svima. Pitate se vjerojatno zašto biste uveli molitvu kao svakodnevni način komunikacije sa Stvoriteljem. Osim očitih, postoje tri važna razloga za to.
Prvi je što ona mijenja našu vibraciju u pozitivnu – vjerovanjem da nam Bog može pomoći (jer zašto bismo inače tražili njegovu pomoć) prelazimo iz straha u mir, iz beznađa počinjemo stjecati povjerenje. Vjerujemo da postoji netko tko se brine za nas. A čak i mala promjena u nama mijenja našu reakciju na vanjske situacije.
Drugi je razlog što molitvomulazimo u vezu s duhovnim, nečim što je bez forme. Kada se molimo, ulazimo u taj sveti prostor na osoban, ljudski i prirodan način. Ne morate biti iskusan meditant da biste tražili pomoć ili se pokajali. U molitvi možete biti zahtjevni jer kao što je pjesnik Rumi zapitao – što je dobročinstvo bez prosjaka i gostoprimstvo bez gosta – jednako tako, što je molitva ako ne tražimo ono što želimo? Upravo ta otvorenost stvara vezu s Bogom.
Treći razlog je što molitva djeluje na više razina osobnosti i na emocionalnoj razini topi armirani beton kojim smo okovali srce da ne bismo bili ponovo povrijeđeni. Misli postaju pozitivne kada imamo vjeru, a tijelo se oslobađa napetosti.
Tradicionalna molitva sadrži najmanje jednu od sljedeće tri forme: molba (zahtjev), zahvalnost i ispovijed, odnosno pokajanje, ako se želimo ispovjediti za nešto što nam izaziva grizodušje.
Svi mi koji se molimo počinjemo molitvu izgovaranjem nekih riječi. Te nas riječi uvode u posebno stanje u kojem se povezujemo sa Stvoriteljem. U početku, taj je odnos najčešće povezan s osjećajem da mali "ja" tražim nešto od velikog Boga. Uz praksu, ta podvojenost nestaje i prerasta u dubok odnos povezanosti i jedinstva. Molba katkad sadrži pogodbu koju nudimo u zamjenu za milost koju dobivamo. U tome ima stare mudrosti nastale iz nepisanog pravila po kojem funkcionira priroda – pravila reciprociteta. Želimo li nešto dobiti, nužno je napraviti mjesta – davanjem.
Međutim, kod takvog oblika molitve događa se da onaj tko ne dobije ono za što se moli odustane od Boga. Kada tražimo nešto od Univerzuma, važno je razumjeti da nam on može reći "ne". Osobito ako je to za naše dobro, što u trenutku kad se događa često ne možemo sagledati. "Tko zna zašto je to dobro" misao je kojom držimo odškrinuta vrata za ono što nismo sposobni razumjeti. Zato vjera čini molitvu duhovnom tehnikom. Bez nje, molitva nije ništa drukčije od popisa za tržnicu. Ako ne dobivate od Boga ono što tražite, onda je pitanje doživljavate li ga stvarnim.
Iskrenost stvara frekvenciju u kojoj se emocionalno povezivanje iz molbe transformira u razgovor. Tada molitva od molbe postaje zahvalnost! "Kada molite za nešto, najbolja osoba kojoj se možete obratiti je Bog", rekao je u 17. stoljeću indijski pjesnik.
.png)
.png)
