Zen učitelj zadužen za samostan Mayu Kagi imao je mačku koju je volio više od ičega. Tijekom satova meditacije, mačka je bila u prostoriji pored učitelja jer je želio da mu je uvijek blizu.
Jednog je jutra, učitelj koji je već bio prilično star, pronađen mrtav. Stoga je najstariji učenik zauzeo njegovo mjesto.
“Što ćemo učiniti s mačkom?“, pitao je jedan od redovnika.
U sjećanje na dragog preminulog učitelja, novi je učitelj odlučio da mačka i dalje smije dolaziti na satove meditacije.
Neki su učenici iz susjednih regija saznali da se u jednom od najpoznatijih samostana nalazi mačka koja sudjeluje u satovima meditacije. Priča se počela širiti.
Nakon mnogo godina, mačka je uginula, ali su učenici odlučili nabaviti novu mačku koja će zauzeti njezino mjesto. U međuvremenu su i drugi hramovi počeli nabavljati mačke za satove meditacije. Vjerovali su da je upravo prisutnost mačke zaslužna za popularnost i kvalitetu satova u samostanu Mayu Kagi, pritom zaboravljajući na divna učenja preminulog učitelja.
Čitava se generacija izmijenila i počele su se pisati tehničke rasprave o važnosti mačke u meditaciji. Sveučilišni je profesor razvio tezu, prihvaćenu od akademske zajednice, o sposobnosti mačke da poveća ljudsku koncentraciju i eliminira negativnu energiju.
Zbog toga se mačka čitavo stoljeće smatrala ključnim dijelom učenja zen budizma u toj regiji.
Tada je došao učitelj koji je bio alergičan na mačju dlaku te je odlučio udaljiti mačku iz prostorije za meditaciju.
Svi su se bunili, ali učitelj je bio uporan. Budući da je učitelj bio vrlo nadaren, učenici su pokazivali značajan napredan bez obzira na odsutnost mačke.
Postepeno su samostani, u vječnoj potrazi za novim idejama i umorni od hranjenja velikog broja mačaka, počeli uklanjati mačke sa satova meditacije. Kroz idućih su dvadesetak godina napisane nove, revolucionarne teze uvjerljivih naslova poput “Važnost meditacije bez mačke“ i “Balansiranje zen univerzumom samo snagom vlastitog uma, bez pomoći životinja“.
Stotinu godina kasnije, mačka je u potpunosti nestala iz rituala zen meditacije u čitavoj regiji. Ipak, trebalo je proći dvjesto godina da se sve vrati u normalu, samo zato što se nitko nikada nije zapitao zašto se mačka uopće nalazi u prostoriji za vrijeme meditacije.
Jedan je pisac, koji je čuo za ovu priču stoljećima kasnije, zapisao u svoj dnevnik:
“Koliko nas se u vlastitom životu usuđuje pitati: zašto se ponašam tako kako se ponašam? U onome što radimo, koliko često koristimo uzaludne “mačke“ kojih se nemamo hrabrosti riješiti samo zato što nam je rečeno da su “mačke“ te koje omogućavaju da sve teče glatko?“
Izvor: paulocoelhoblog.com
.png)
.png)
