1. Radost nam dolazi u trenucima – običnim trenucima. Kad smo suviše zauzeti jurnjavom za posebnim trenucima, možemo propustiti radost. Kultura oskudice drži nas u stanju zastrašenosti da ćemo živjeti male, obične živote, ali kad razgovaramo s ljudima koji su preživjeli velike gubitke, shvaćamo da radost nije konstantna.
Svi sudionici, bez izuzetka, koji su mi govorili o svojim gubicima i o onomu što im je najviše nedostajalo, spominjali su obične trenutke: „Kad bih mogla sići niz stube i vidjeti svog muža kako sjedi za stolom i čita novine i psuje“; „Kad bih mogla čuti grohotan smijeh svog sina u dvorištu“; „Majka mi je slala najluđe SMS poruke – nikad nije znala koristiti mobilni telefon. Sve bih dao da sad mogu dobiti jednu od tih poruka“...
2. Budite zahvalni na onomu što imate. Kad sam ljude koji su preživjeli neku životnu tragediju pitala kako možemo kultivirati i pokazati više suosjećanja za ljude koji pate, odgovori su uvijek bili isti: „Ne izbjegavajte radost koju vam pruža vaše dijete zato što sam ja izgubila svoje“; „Ne uzimajte zdravo za gotovo ono što imate. Budite zahvalni na tomu i podijelite svoju zahvalnost s drugima“; „Budite presretni ako su vam roditelji zdravi i dajte im do znanja koliko vam znače“; „Kad poštujete ono što imate, vi odajete počast onomu što sam ja izgubila“...
3. Nemojte tratiti radost. Ne možemo se pripremiti za tragediju i gubitke. Kad svaku priliku da osjetimo radost preokrenemo u probu za očaj, zapravo umanjujemo svoju otpornost. Naravno, kad se raznježimo i razmekšamo u radosti, to je neugodno, zastrašujuće! Da, to izaziva ranjivost.
Međutim, svaki put kad sebi dopustimo da se prepustimo radosti i predamo se tim trenucima, mi izgrađujemo otpornost i gajimo nadu. Radost postaje dio onoga što jesmo i kad se loše stvari dogode, a one se događaju, mi postajemo jači.
.png)
.png)
