Osho: Samoća je najveće postignuće u životu

Sve više sam, sve luđe sam

U situacijama kad se osjećamo sami i izdvojeni od ostalih ljudi, čitav nam svijet izgleda ružno, tužno i besmisleno. Zbog toga većina ljudi izbjegava izdvojenost i samoću i učinit će sve da izbjegne unutarnji osjećaj usamljenosti popunjavajući tu prazninu brojnim aktivnostima, planovima i ciljevima.

Osjećaj izdvojenosti

Čovjekov osjećaj izdvojenosti iz Cjeline potječe od davnina. To nije osjećaj koji samo ponekad obuzima nekog pojedinca, to je osjećaj koji je zajednički svim pripadnicima ljudske vrste. Potrebno je samo malo zagrepsti po površini da bismo ga osjetili.

Biblijska priča govori kako su Adam i Eva pojeli plodove s drva znanja i zbog toga bili istjerani iz raja. Znanstvenici bi, govoreći o razvoju čovjeka, vjerojatno redoslijed događaja obrnuli pa bi rekli da Adam i Eva nisu zapravo nikada (poput životinja i ostalih bića) bili u raju potpune stopljenosti s prirodom pa su zbog toga morali kušati plodove s drva znanja. Ljudi su jedina bića u prirodi koja nisu imala nagonima i instinktima dokraja određen program ponašanja pa su morali samostalno istraživati i smišljati kako će preživjeti.

Ljudi jedini imaju nepoznat i nepredvidljiv put...

Ljudskoj je vrsti na taj način egzistencija dala prekrasnu priliku da se razvija, iako se na prvi pogled jedino prema toj vrsti ponijela kao maćeha, oduzevši joj bezbrižnost koju imaju bića čijim životima upravljaju nagoni i instinkti. Naša je vrsta krenula vlastitim putom, sa svim strahovima od nepoznatog i nepredvidljivog na tome putu.

Živa bića koja nemaju svijest o sebi, koja su nesvjesni dio Majke Prirode, nemaju ljudske strahove, nedoumice, osjećaje odvojenosti i osamljenosti, nemaju pitanja o smislu svoga postojanja koja čovjeka od davnina muče. Ta bića žive u blaženstvu stopljenosti s Cjelinom, a da toga nisu svjesna. No ljudi, kreativni u pronalaženju čudesnih načina sve boljeg preživljavanja, morali su pronaći i vlastiti, svjesni način povratka u blaženstvo stopljenosti s Cjelinom.

Svoju duboku potrebu da budu dio nečeg šireg i većeg od sebe ljudi su u različitim društvenim uređenjima i civilizacijama pokušavali ostvariti odanošću društvenim sustavima, religijama, vođama...

PageBreak

Oni koji su uspjeli biti poistovjećeni s idejama, vjerovanjima i pravilima ponašanja u društvenom sustavu kojemu su pripadali osjećali su se sigurnima. Za njihovo osobno zadovoljstvo i osjećaj sigurnosti bilo je dovoljno biti produktivan član društva.

Međutim, razvojem ljudskog intelekta i svijesti, mnogi su pojedinci bolno shvatili da sigurnost koju pruža pripadnost odabranoj društvenoj strukturi nije dovoljna da zadovolji unutarnje potrebe ljudskog bića. Današnji je čovjek mnogo kritičniji prema društvenim strukturama, lako prepoznaje njihovu lažnost i sve se teže pokorava zahtjevima koje takvo nesavršeno društvo postavlja pred njega.

Potrebe društva kao cjeline i pojedinca koji želi ostvariti unutarnju sreću sve češće su u raskoraku. Pripadnost strukturi u koju ne vjerujemo i s kojom se ne možemo poistovjetiti više nam ne može dati temelj sigurnosti i zadovoljstvu koji je pripadnost zajednici nekoć mnogima davala. Ipak, potreba za osiguranjem opstanka tjera svakog člana da se pokori zajednici koliko god ona nesavršena bila. Stoga svaki čovjek pristaje na društvenu igru, ali time se često udaljava od onoga što istinski osjeća, misli ili želi.

Društveno uspješni pojedinci  često osobni gubitnici

Filozof Erich Fromm na zanimljiv način govori o odnosu sreće i društvene uloge svakoga od nas. U svojoj knjizi Bijeg od slobode objašnjava kako su pojedinci koji u društvu funkcioniraju toliko besprijekorno da im ostali zavide, u ljudskom smislu često gubitnici. „Sa stajališta društva, osoba se naziva zdravom ako je sposobna ispunjavati društvenu ulogu.

To znači da je sposobna u tom društvu raditi kako se i što od nje traži i da, osim toga, bude sposobna da osnuje obitelj. Sa stajališta pojedinca, zdravlje bi bilo stanje koje je najpovoljnije za njegov osobni razvoj i sreću.

Kada bi društvo pružalo najpovoljnije mogućnosti za razvoj sreće pojedinca, oba bi se stajališta podudarala. No u većini poznatih društava to nije tako i društvena struktura djeluje gotovo negativno na ostvarivanje osobne sreće.

Pojedinačni odnosi s drugima

Naime, takozvana društveno zdrava osoba i previše se dobro prilagođava društvu pa je spremna unedogled odustajati od svog osobnog ja samo da bi postala onakva kakva misli da treba biti u društvu u kojemu živi. Pritom su u njoj možda i potpuno iščeznule istinska individualnost i spontanost, što se sa stajališta ljudskih vrijednosti i razvoja pojedinca nikako ne može nazvati zdravim.“

Prema Frommovim riječima, stapanje s društvom nije put koji osigurava razvoj i sreću pojedinca. Mnogi su ljudi to spoznali i odustali od pokušaja da unutar društvenih struktura traže sreću. Okrenuli su se pojedinačnim odnosima s drugim ljudima, međutim, i na tom planu svaki se čovjek susreće s brojnim problemima. Vrlo je dragocjeno s drugom osobom doživjeti duboko stapanje i sjedinjenje.

No to se ne događa često. Mnogo su češći nesporazumi i teškoće u približavanju, predbacivanja, nepovjerenje, laži... O teškoćama koje postoje u intimnim odnosima napisane su tisuće stranica romana, pjesama, drama... O prevladavanju tih teškoća postoje brojni psihološki priručnici, a čovjek se i dalje, usprkos mnogim odnosima u kojima se nalazi, često osjeća usamljeno. Osjeća da nigdje i ni u kome izvana ne može trajno pronaći sigurnost koja mu je potrebna. No, to mu je ujedno i putokaz – da se okrene prema unutra.

PageBreak

Na koja vrata pokucati kad nas osjećaj da smo sami i prepušteni sebi preplavljuje tugom i tjeskobom? Kome se obratiti? Govoreći svojim učenicima o usamljenosti, Osho, veliki mistik 20. stoljeća, rekao je: „Čovjek čini sve da izbjegne osamljenost. Ali što god učini, ona je tu, poput sjene koja ga prati.

Možeš ne gledati u nju, ali ona je uvijek tu. Koliko god bježiš od nje i praviš se da je nema, ponekad ipak ne možeš odoljeti iskušenju da je pogledaš i prepoznaš. Od svoje sjene ne možeš pobjeći, a tako ni od usamljenosti. Nakratko možeš izbjeći usamljenost družeći se, stvarajući veze, pridruživši se nekoj organizaciji...

Ti trenuci dat će ti kratak predah, ali usamljenost neće nestati. Onoga dana kad shvatiš kako su svi pokušaji da izbjegneš usamljenost uzaludni, da je tvoja usamljenost ostala u tebi netaknuta usprkos svim tvojim naporima da je izbjegneš, to će biti veliki trenutak razumijevanja.

Tada ti preostaje samo jedna stvar: pogledati je li usamljenost osjećaj od kojega trebaš bježati ili je ona jednostavno tvoja vlastita priroda. Tada, radije, umjesto da trčiš i bježiš od nje, zatvori oči i uđi u nju. Tada će noć polako nestati i zora će zarudjeti... Usamljenost će se početi pretvarati u samoću.“

Samoća najviše postignuće u životu

Samoća je naša priroda, kaže Osho. Rođeni smo sami i umrijet ćemo sami. I živimo sami, kaže on, ali naglašava kako to ne možemo u potpunosti razumjeti jer toga nismo svjesni. Zato smo zamijenili usamljenost i samoću. „To je jednostavno nesporazum. Jer ti si stvoren tako da iznutra budeš dovoljan samome sebi. Samoća je najviši vrh meditacije.

A meditacija nas vodi ususret vlastitom biću u kojem ćemo otkriti i svoju duboku i neraskidivu povezanost s Cjelinom, svoju povezanost sa svim živim bićima, s cijelim kozmosom... Stoga je samoća najviše postignuće u životu iako joj predstoji bolan period usamljenosti.“

Kako bismo spoznali bogatstvo svoje samoće, Osho predlaže da budemo kreativni - pjevamo, plešemo, slikamo i radimo sve ono što smo oduvijek željeli raditi, ali nismo imali vremena jer smo bili zauzeti odnosima.

To ne znači da ne trebamo ulaziti u odnose s drugima

„Unesi svu svoju energiju u obogaćivanje svoje samoće. Ako se ponekad pojave tužne misli, dopusti ih, ali nemoj se identificirati s njima. Zapamti: sve prolazi. I te će misli proći. Nemoj reći: Tužan sam. Reci radije: Oblaci tuge sad prolaze u meni. I ti će oblaci nakon nekog vremena proći jer sve prolazi. Ti unesi što više ljepote i radosti u svoju samoću. Što više kreativnosti. Jednom kad počneš uživati u svojoj samoći, neće biti kraja tvojoj radosti. Ona će rasti, ona će se širiti; činit će ti se da je cijeli svemir pun radosti i mirisa“, govorio je Osho, ali napominjući kako kušanje vlastite samoće ne znači da ne trebamo ulaziti u odnose s ljudima.

Zapravo, samo ona osoba koja zna uživati u svojoj samoći istinski je sposobna za odnos jer u njega ne ulazi kao prosjak, nego kao bogataš koji želi s drugim dijeliti bogatstvo svoje samoće.

Neraskidiva povezanost s Cjelinom

Oshove riječi pokazuju nam kako egzistencija nije pogriješila kad je svakog čovjeka stvorila izdvojenim od ostalih ljudi. Usamljenost od koje želimo pobjeći, ponekad i u nama potpuno neodgovarajuće odnose ili aktivnosti, može se pretvoriti u samoću, u bogato istraživanje vlastitog bića. Potrebno je malo hrabrosti da svojoj usamljenosti pogledamo u oči i povjerenja u egzistenciju da nas je s razlogom stvorila kao samostalna bića.

Kao što je cijeloj ljudskoj vrsti, izdvojivši je iz Cjeline, egzistencija dala čudesnu priliku da se razvija, tako je i svakom pojedincu, odvojivši ga od ostalih, dala mogućnost da svoju jedinstvenost upoznaje i produbljuje. A posvetimo li se još dubljem istraživanju sebe, u dubini samoće možemo otkriti i neraskidivu povezanost s Cjelinom jer ta iskonska veza u dubini našega bića nije prekinuta. Ono za čime smo tragali stoljećima na svim mjestima, osim u sebi, možemo otkriti ponirući u vlastito biće, u dubinu svoje samoće.