Kad je borbenost postala vrlina?
‘Život je borba’, rečenica je koju smo toliko puta čuli ili pak sami izgovorili, reagirajući na određeni događaj ili situaciju u koju smo uložili puno energije i truda kako bi ispala onakvom kakvom smo je zamislili.
Uvjereni u njezinu istinitost, zaboravljamo da je riječ o percepciji formiranoj na osnovi osobnih iskustava iz najranijeg djetinjstva, a često i društvenih vrijednosti koje borbenost povezuju sa snagom, ustrajnošću, karakterom i moći, zbog kojih se borbenost u našoj, zapadnjačkoj kulturi oduvijek smatrala dobrom i poželjnom osobinom.
Na tim je vrijednostima izgrađena kompletna naša civilizacija te su one utkane u sve sfere društva, stoga ne začuđuje činjenica da je život, za većinu ljudi na Zapadu, doista prožet nekim oblikom borbe. S druge strane, pak, istočnjački mudraci na život gledaju iz drukčije perspektive.
Prema taoističkom shvaćanju, život je lakoća, fluid i protok, i sve bi se u našim životima trebalo događati upravo prema tim principima. Sva ona ostvarenja do kojih dolazimo borbom, tvrde taoisti, protivna su načelima života i često su pokazatelj da smo na pogrešnome putu.
Potiče nas se da budemo bolji od drugih
Svi smo mi, u većoj ili manjoj mjeri, programirani za borbu. Osim što smo se kao djeca često morali boriti za roditeljsku ljubav, u zapadnjačkom civilizacijskom okruženju naš je borbeni duh odmalena potican i na razne druge načine. Stimulirali su nas da ostvarujemo što bolji uspjeh u školi, da budemo što uspješniji u sportu, u svladavanju stranih jezika i brojnim drugim aktivnostima, a pogotovo smo ohrabrivani da u svemu što radimo budemo bolji od svojih vršnjaka.
Na fakultetu, pak, naša je borba postala još žešća, a kulminirala je kad smo u traženju vlastitog mjesta pod suncem ušli u poslovni svijet te u njemu nastojali zauzeti što bolju početnu poziciju. Danas, deset, dvadeset ili više godina poslije, kao odrasli i zreli ljudi i dalje se borimo. Borimo se za veću plaću, napredovanje u poslu, za bolji status u društvu ili pak ostvarenje nekih drugih ciljeva koje smo sebi postavili. Istovremeno, borimo se i protiv nepravde kojoj smo svakodnevno izloženi, a nerijetko i za puku egzistenciju.
Borba ‘nikad’ ne prestaje i drži nas u konstantnoj napetosti
Naša borba kao da nikad ne prestaje i cijelo nas vrijeme drži u stanju napetosti i stresa. Pomalo smo od nje već i umorni, pa ne možemo dočekati dan kad će se sve konačno posložiti ili kad će se stvari barem početi događati lakše i uz manje napora.
Međutim, ako smo odmalena usmjeravani na borbu, naša će podsvijest prihvatiti takav program i zato se najčešće ništa u našim životima neće događati lako i bez napora. Upravo suprotno, borba će postati temeljna zakonitost našega života te će napetost i konflikti biti prisutni praktički u svemu što činimo.
Tako, primjerice, brojne prepreke i problemi koji se pojavljuju svaki put kad nešto u svome životu pokušavamo promijeniti nabolje – od gužve na putu zbog koje kasnimo na važan poslovni razgovor do kazne poreznih vlasti taman kad smo mislili da smo posložili financijsku situaciju – nisu ništa drugo nego konstrukcije našeg podsvjesnoga uma, kojima zbog programiranosti na borbu sami sebi otežavamo put do cilja.
Ako nešto dobijemo lako, ne cijenimo i gubimo to
Zbog takvih se programa i nemogućnosti prihvaćanja da se stvari mogu događati lako i bez napora mnogi ljudi veoma muče na poslu i općenito u životu, čak i onda kad za time nema nikakve potrebe. To je i razlog zašto mnogi ljudi kad nešto steknu bez previše borbe to ne znaju dovoljno cijeniti i najčešće to nisu u stanju zadržati.
Potvrđuju to brojni primjeri onih koji su goleme dobitke ostvarene na igrama na sreću u vrlo kratkom periodu suludo potrošili. U pravilu, što smo u djetinjstvu bili više usmjeravani na borbu, to će i u našoj odrasloj dobi biti više tenzija i konflikata, a konačni će ishodi naših nastojanja biti slični onima koje smo ostvarivali kao djeca.
No čak i ako nakon puno uloženog truda u konačnici ostvarimo željeni rezultat te se u stvarnome životu pomaknemo na neku novu, na prvi pogled bolju poziciju, postavlja se pitanje je li tako ostvaren cilj bio vrijedan uloženog napora i je li se nakon toga kvaliteta našeg života doista popravila.
Naime, poznata taoistička izreka kaže da su put i cilj jedno te, prema takvoj filozofiji, nije samo bitno ostvariti cilj, kako se u zapadnjačkoj filozofiji često misli, nego je jednako bitno kako do tog cilja dolazimo i što se na našem putu do ostvarenja cilja događa.
Putovanje koje je prožeto napetošću, borbom te brojnim unutarnjim i vanjskim konfliktima, bez obzira na ishod, ne može nas, tvrde taoisti, u konačnici dovesti do mira, niti nas na bilo koji način može ispuniti. A bez unutarnjeg zadovoljstva postignutim nijedno ostvarenje nema previše smisla.
Ispunjenost i zadovoljstvo izostane
I doista, kad nakon puno borbe te brojnih prepreka i problema s kojima smo se na putu do cilja morali nositi na kraju i ostvarimo ono što smo zacrtali (primjerice, kad konačno dobijemo dugo očekivano promaknuće na poslu), osjećaj ispunjenosti i zadovoljstva kojemu smo se nadali često izostane.
Umjesto toga osjećamo se umorno, iscrpljeno, emocionalno i energetski ispražnjeno. Pomicanjem na novu poziciju vrlo često privučemo cijeli niz novih i neočekivanih problema, a nerijetko, dugo nakon takvog iskustva, svjesni svih prepreka s kojima smo se na putu do cilja morali nositi, duboko u sebi osjećamo snažan otpor za ulazak u neki novi, sličan poduhvat.
Akcija bez akcije
Upravo zbog toga, tvrde taoisti, borba nije način i nije put koji će nas dovesti ondje gdje doista želimo biti. Jedini način da dođemo do cilja, koji ima smisla i koji istinski vrijedi (taoisti ga nazivaju tao), jest kroz lakoću i puštanje da se stvari dogode prirodno i bez napora, po takozvanom wu wei principu.
Wu wei jedan je od temeljnih principa taoizma i u izravnom prijevodu s kineskog znači: akcija bez akcije. No ovaj princip ne podrazumijeva da ne moramo činiti ništa – da samo trebamo poželjeti pa će se ono čemu težimo dogoditi samo od sebe i bez naše intervencije, kako se ponekad tumači u new age filozofiji.
Naprotiv, mi moramo Svemiru pokazati što želimo i poduzeti akcije da bi se to i ostvarilo, jer ako ništa ne činimo, ništa se neće ni dogoditi, tvrde taoisti. Wu wei princip naprosto nas želi naučiti da, usmjeravanjem pažnje na suptilne putokaze unutar i izvan sebe, znamo prepoznati pravi trenutak za djelovanje, onaj koji će iziskivati minimum našeg napora kako bi se stvari pokrenule u željenom smjeru, te da u tome trenutku i djelujemo.
Kad idemo u smjeru koji podržava život, stvari se događaju lako
Ako smo doista na pravome putu, ako je ono čemu težimo dobro za nas, vrlo ćemo često imati osjećaj da nas nevidljiva rijeka blago, ali snažno nosi prema cilju koji želimo ostvariti. Rijeka, koju taoisti često koriste da bi objasnili djelovanje wu wei principa, nije ništa drugo nego metafora za život.
Ona simbolizira tok životne energije, a kad energija slobodno teče, ako nema zastoja u njenom kretanju i kad se krećemo u smjeru koji podržava život, stvari će se događati lako, bez napora i tenzije.
No, ako se pokušavamo kretati suprotno principima koji podržavaju život (kad nastojimo ostvariti nešto što esencijalno nije dobro za nas), kad postoje blokade u protoku energije (ako, primjerice, imamo ograničavajuća uvjerenja o životu) ili ako do cilja nastojimo doći na pogrešan način, onda će se sve događati teško, uz puno tenzija i puno borbe, ili se uopće neće ni dogoditi.
Stoga je borba, kažu taoisti, jasan znak da nas životna energija ne podržava i da nešto u svome djelovanju trebamo promijeniti ne bismo li se uskladili s njenim tokom, a vrlo često je i pokazatelj razine naše svjesnosti.
Vrlo često, kad se ono čemu težimo i na čemu aktivno radimo nikako ne ostvaruje, znamo biti zbunjeni, malodušni i frustrirani. No upravo bi nas takve situacije trebale potaknuti da preispitamo svoje ciljeve i način na koji ih postavljamo. Poput priče o mladiću koji je bio vrlo tužan kad je zbog nesreće na putu do zračne luke zakasnio na avion koji ga je trebao odvesti do mjesta na kojemu je, kako je mislio, trebao započeti bolji život.
No kad je čuo da se avion ubrzo nakon polijetanja srušio i da nitko od putnika nije preživio, shvatio je koliko je njegova ideja o boljem životu na drugom kraju svijeta bila pogrešna jer je njegov život već tada bio dobar.
Naime, vrlo često ono što se svim silama trudimo ostvariti iz nekog razloga nije dobro za nas, a često nije ni u skladu s našom izvornom prirodom, pa nas na ovaj način božanska sila nastoji zaustaviti u činjenju pogreške i štiti nas od niza problema s kojima bismo se ostvarenjem onog što smo si zacrtali morali nositi.
Budući da ne možemo unaprijed sagledati cijelu sliku određene situacije, nijednog se cilja, tvrde taoisti, ne bismo trebali držati odveć čvrsto. Trebali bismo dopustiti životnoj energiji da nas, kroz suptilne znakove i signale koji se cijelo vrijeme pojavljuju na našem putu, poput rijeke vodi i usmjerava prema onome što je za nas najbolje.
Mudrost rijeke
Ipak, to ne znači da ćemo i onda kad smo na pravome putu biti pošteđeni svih izazova. Naprotiv, oni će i dalje u određenoj mjeri biti prisutni, no promatranjem rijeke možemo naučiti kako se s njima pravilno nositi i s lakoćom ih nadvladati.
Ovisno o okolnostima i preprekama na koje na svom putu nailazi, rijeka s lakoćom mijenja svoj oblik, a, prema potrebi, mijenja i tok, te je u svom blagom, ali snažnom djelovanju u stanju pomicati i planine, rastvoriti i najtvrđe stijene ili pak oblikovati obalu ne bi li si tako otvorila put.
Slijedeći wu wei princip, naučit ćemo se i sami prilagođavati okolnostima, a kad je potrebno, i mijenjati sam put kojim ćemo doći do cilja. Tako ćemo možda izbjeći brojne prepreke i probleme s kojima bismo se inače morali nositi, a one koje ne možemo izbjeći, čak i kad nam se čine nepremostivima, puno ćemo lakše nadvladati i tako si otvoriti put do cilja.
Mudrost nečinjenja
Nažalost, vrlo često i onda kad učinimo sve što smo trebali; kad se stvari pokrenu u željenom smjeru i sve se odvija bez prepreka i zastoja, zbog pogrešnih uvjerenja, naviknutosti na borbu, ali i potrebe da sve imamo pod kontrolom, imamo potrebu učiniti još više. Tada često činimo i previše, jer upletanjem u proces, onda kad sve teče i kad za upletanjem nema potrebe, ne dopuštamo da se stvari dalje odvijaju prirodno i same od sebe.
Na ovaj način često utječemo i na sam ishod, pa umjesto da se dogodi ono što želimo i očekujemo, nerijetko se događa upravo suprotno. Tako, primjerice, vrlo često, nakon što upoznamo osobu suprotnog spola s kojom nam je ugodno i lijepo te s kojom se odnos počeo razvijati u smjeru koji priželjkujemo, u želji da u to budemo posve sigurni, inzistiramo da taj odnos već na početku definiramo.
Kad sve teče, ne uplećemo se
No u ovoj fazi to drugu osobu može zbuniti, uplašiti ili je čak potaknuti na povlačenje, pa tako zbog naše intervencije u proces, odnos koji je obećavao može završiti i prije nego što je u pravom smislu počeo. Wu wei mudrost uči nas da se upravo u takvim situacijama, kad stvari teku, ne uplećemo u proces.
Ne samo da će se tada dogoditi upravo ono što se treba dogoditi i što je istinski dobro za nas nego će nas, postupamo li tako, rijeka života malo-pomalo dovesti i do mjesta koje u tom trenutku možda ne možemo ni zamisliti. Rijeka se, naime, u svome toku u konačnici ulijeva u ocean, koji u taoističkoj filozofiji simbolizira beskrajnu svjesnost, univerzalnu energiju ili tao. Sve su to sinonimi za božansko, a upravo je to ono čemu svi mi, svjesno ili nesvjesno, težimo.