Kad god sjedite i ne radite ništa, opustite donju vilicu i malo otvorite usta. Počnite disati kroz usta, ali ne duboko. Dopustite tijelu da plitko diše, neka disanje bude sve pliće i pliće. Kad osjetite da je postalo jako plitko, dok su vam usta otvorena i vilica opuštena, osjetit ćete veliku opuštenost u cijelom tijelu. U tom trenutku osjetite osmijeh – ne na licu, nego u cijelom svom biću.

Taj osmijeh neće se pojaviti na vašim usnama – to je stvarni, živi osmijeh koji se širi vašom nutrinom. Nema nikakve potrebe smiješiti se usnama – već onako kao da se smiješite iz trbuha, smiješi vam se trbuh. To je osmijeh, nije smijeh, što znači da je jako, jako krhak, nježan i fin, poput male ruže koja u vašem trbuhu otvara latice i širi svoj miris po cijelom tijelu. Kad jednom naučite ovaj osmijeh, možete ga zagrabiti tijekom dana koliko god puta hoćete. On će uvijek biti tu.