Izbjegavanje loših iskustava

Planiranje putovanja ne uključuje samo ono što želite vidjeti nego i izbjegavanje potencijalnih neugodnosti. Tako sam ovaj put odlučio u Meksiku potražiti mjesto na kojem ću biti siguran i opušten te moći vidjeti veći dio ostavštine Maya, a da me nitko putom ne opljačka, što je loše iskustvo nekih putnika na cestama oko Mexico Cityja. Zato sam ga zaobišao, čak i blještavi kockarski Cancun, najvažnije turističko središte na Yucatanu, te se smjestio u Playa del Carmen uz Karipsko more, u državi Quintana Roo, na istoku Meksika.

Istina, bio sam malo zabrinut zbog uragana koji se približavao i nadao sam se da neću zaglaviti negdje u podrumu hotela ili zatvoren iza drvenih pregrada na prozorima, što je standardni postupak tijekom takvih elementarnih nepogoda. Ovdje se svi još sjećaju uragana Wilma, koji je preko Playa del Carmen i Cancuna protutnjao 2005. godine, i štete koju je počinio. Imao sam sreću, uragan je na vrhu Yucatana skrenuo prema SAD-u, a moja destinacija ostala je zaštićena, sa samo pokojom kišom kao znakom da se s vremenom događa nešto loše.

Playa del Carmen

U tom gradu s otprilike 150 tisuća stanovnika, na Rivijeri Maya, najbolje se vidi kako malo ribarsko mjesto s trajektnom lukom za obližnji otok Cozumel prerasta u turističku meku. Brojni luksuzni hoteli smješteni uz obalu imaju privatni prilaz plaži, ali je također velik broj malih hotela, restorana i kafića gdje se iznajmljuju ležaljke na plaži, uglavnom do 18 sati jer nakon toga počinju pripreme za večernje koncerte i noćni život plaže.

Odmah iza prvih hotela uz plažu počinje sam grad, s izvrsnom ponudom restorana svjetskih kuhinja, barova i prodavaonica. Srce grada je Quinta Avenida, koja počinje skupim restoranima i buticima, mjestima za obiteljske šetnje i zabavu, a završava u nešto otkvačenijem ozračju domaćih restorančića, malih prodavaonica i mladih ljudi koji tu uvečer ispijaju neke od poznatih koktela. Cijelo vrijeme svog boravka nisam vidio više od tri policajca, ali zato naoružani stražari čuvaju ulaze u skupe trgovine, dok se mariačiji s tipičnim meksičkim sombrerima zaustavljaju pokraj stolova i donose jedinstvenu meksičku atmosferu.

Flambirana mayanska kava

Budući da sam još bio umoran od puta, ali i prezadovoljan mayanskim jelom u posudama od lave te mayanskom kavom, koja se flambira i upotpunjuje sladoledom, odlučio sam otići na prvi izlet katamaranom do otoka Isla Mujeresa, već odavna razvikanog zbog svoje ljepote.

To je samo nekoliko kilometara dug i nekoliko stotina metara širok otok nadomak Cancunu koji iznenada izranja iz tirkiznog i moćnog Atlantskog oceana. Maye su na njemu slavile božicu plodnosti Ixchel. Danas mu je ljepota malo okrnjena vizurom visokih hotela, ali su priroda i bijela plaža netaknuti, čarobni i rajski. Za dolazak na otok plaća se pristojba, stoga većina glisera ostaje ukotvljena uz obalu, ljudi se kupaju, ali ne dolaze na kopno.

Ostvarenje mog mladenačkog sna

A onda je svanuo dan da ostvarim svoj mladenački san. Chichen Itza! Na yucatanskom mayanskom jeziku Chi’ch’éen litsha znači na zdencu (naroda). Grad je nastao oko 455. g. iznad podzemnih voda Xtoloca, na području Chichen Viejo (Stari Chichen). Od 10. do 15. stoljeća prostirao se na više od 300 hektara, a sada može vidjeti samo 2 - 3 posto onoga što je oteto prašumi, koja ovdje sve nesmiljeno prekriva.

Većina sačuvanih građevina mješavina je mayanskog i toltečkog stila koji u 10. stoljeću donosi Tula Acatl Topiltzin Quetzalcoatl, srednjoamerički kralj Tolteka. Kad su Tolteci osvojili Yucatan, zamijenili su dobroćudna božanstva Maya toltečkim krvožednim bogovima i tijekom idućih stoljeća Maye, koje su bile miroljubiv narod okrenut poljoprivredi, od njih prihvaćaju i ljudsku žrtvu koja se prinosi nekom od 150 božanstva.

Kad nisu žrtvovali ljude, a često i djecu, nudeći njihova srca bogovima, muškarci su iz penisa, a žene iz jezika, zarezivanjem skupljali krv nudeći je bogovima zajedno s plodovima mnogih ratarskih kultura, čiji je uzgoj bio vrlo razvijen, prije svega kukuruza.

Sveto brdo El Castillo - vrhunac mayanske kulture

Sljedeći udar na kulturu Maya bio je dolazak Španjolaca, zbog čega je većina Maya migrirala sve do Kalifornije. Uništila ih je i dugogodišnja iznimno teška suša. Grad je napušten te živi samo u legendama jer su se Španjolci potrudili njihove stare spise spaliti na lomači kao „sotonske“.

Chichen Itzom dominira piramidalan hram El Castillo, posvećen Kukulkanu, bogu vjetra i uragana, s kojeg se do dna spušta sjena velike pernate zmije. Maye svoje hramove nisu nazivali piramidama, nego svetim brdima. U medijima i filmovima čest je pogrešan prikaz ovog mjesta i žao mi je što se takva, izvrnuta slika uvriježila pa ljudi tu piramidu doživljavaju mjestom s kojega se kotrljaju krvave odrezane glave.

A ta je piramida bila vrhunac mayanske arhitekture. Na njenu dvadesetmetarskom vrhu smješten je astronomski opservatorij do kojeg vode četiri stubišta, svako ima 91 stubu – ukupno njih 360, što uz pet stuba kojima se dolazi na samu platformu zapravo predstavlja točan broj dana u godini. Sve to dokazuje da su Maye bili veliki matematičari i astronomi te da im je piramida služila i kao precizan kalendar. Žrtvovanje se odvijalo u njenoj blizini, na središnjem platou Tzompantila ili Zida lubanja.

Do prošle godine moglo se popeti do vrha piramide, ali sada je to zabranjeno. Iako sam želio doći gore, jasno mi je da se osiguranje više nije moglo nositi s nekulturnim grafiterima koji su svoje potpise sprejevima ostavljali po cijelom svetom brdu.

Utakmice sa nesretnim završetkom

U gradu još postoji Hram ratnika, okružen pilastrima koji su bili natkriveni drvenim krovovima i oslikanom žbukom, te svjetski poznato igralište. Ono je služilo za nadmetanje dviju momčadi s po sedam igrača koji su izduženu loptu, napravljenu od kaučukovca, samo laktovima, glavom, torzom i koljenima, a bez direktnog udaranja rukama i stopalima, pokušavali ubaciti kroz kameni prsten sa svake strane igrališta.

Neke su utakmice trajale i po tri dana dok lopta ne bi bila ubačena, a nakon toga se žrt­vovao pripadnik pobijeđene ekipe kojeg je odabralo svećenstvo. Žrtvovanje je bilo dobrovoljno, ako se to tako može reći, jer treba uzeti u obzir da su igrači trčali pod utjecajem alkohola i opijata na jakom suncu. Tako ošamućeni vjerovali su u svoju božansku ulogu.

Ronjenje s kitopsinama

U rano jutro sljedećeg dana stigao sam kombijem do Cancuna pa se u pratnji oceanografa ukrcao na gliser i krenuo u potragu za kitopsinama. Nakon sat i pol brze vožnje, pedesetak milja od obale, na otvorenoj pučini između Meksika i Kube, sonar je locirao njihovo jato i moja avantura ronjenja s tim prekrasnim morskim gorostasima mogla je početi. Te najveće ribe oceana lagano plivaju tik uz površinu hraneći se planktonom, a ljeti, tijekom migracije, prilaze obalama Meksika.

Prekrasan je osjećaj naći se u toplom oceanu okružen desetmetarskim divovima koji kao da lebde u nepreglednom plavetnilu dok po njihovim bijelim pjegama sunce zrakama šara svoje potpise. Nisam osjećao strah, samo radost gosta u druženju s veličanstvenim domaćinima. Kitopsine je zabranjeno dirati, prije svega zato što na koži imaju mikroorganizme opasne po ljudsko zdravlje.

Ipak, uza sav ushit, bio sam svjestan toga da sam u domovini velikih bijelih psina. To je još jedan razlog zbog kojeg brodovi imaju sonare, a u moru može biti samo dvoje ljudi s oceanografom. Ako se uoči bilo kakav pokret izvan jata kitopsina, svi se odmah moraju vratiti na brod.

Sudbina naroda

Ta briga o turistima potaknula me da se upitam koliko je Meksiko otišao daleko u zaštiti Maya i njihove kulture od galopirajućeg rasta turizma. Odgovor koji sam dobio boraveći s Mayama u prašumi bio je porazan. Dolaskom velikih kompanija koje su otkupile svu zemlju uz more i na njoj sagradile hotele ili resorte, Maye su izgubile gotovo sve.

Njih oko tisuću vratilo se u prašumu, odbilo učiti španjolski i živjeti po meksičkim pravilima koja su na Yucatanu sve podredila turizmu. Potomci nekadašnjih mayanskih znanstvenih genija novim uredbama o školovanju izgubili su mogućnost visokog obrazovanja, prisiljeni da se školuju samo za uslužne djelatnosti. Od turizma i njihove kulture danas zarađuju drugi.

S rijetkim "pobunjenim" Mayama

Do tih „pobunjenih“ Maya teško je doći jer izbjegavaju susrete sa strancima i zabranjuju fotografiranje držeći se starog vjerovanja da će im se fotografijom oteti duša. Ipak, u prašumi je moguće naći pokoji njihov ranč na kojem se može jahati ili pojesti tradicionalni mayanski ručak od kuhanog crnoga graha, prženih tuljaca od kukuruznog brašna s umakom od čilija i smrvljenog prosušenog sira. Nisam propustio tu priliku. Jahao sam u društvu mayanskog dječaka kojeg je zanimalo kakve mi to zvijeri imamo u našim šumama. Vidljivo preplašen mojim opisom vuka, rekao mi je da oni imaju jaguara, ali da se jaguar više boji Maya nego oni jaguara.

Odveli su me i do moje prve cenote, zapravo rupe nastale tisućljetnom erozijom podzemnih voda, kiša i korijenja velikog drveća, koji uzrokuju rušenje svodova i otvaranje velikih i često vrlo dubokih dvorana s čistom i hladnom vodom. Mnoge su cenote međusobno povezane mrežom podzemnih kanala, tvoreći desecima kilometara duge strukture. Maye su ih posvećivale bogu kiše Chaacu i smatrali ih ulazima u zagrobni život. U nekima od njih može se plivati samo u mraku, i to s ručnom baterijom kako bi se zaštitio svijet mnogobrojnih šišmiša, ali u drugima je plivanje unutar kamenoga grotla prava milina.

Coba – piramida Nohoch Mul

Prvo sveto brdo na koje sam se smio popeti nalazi se u Cobi, što u prijevodu znači siva voda mreška na vjetru. Našao sam se među građevinama koje glifovima još pričaju povijest velikoga grada nastalog u 1. stoljeću, koji je na vrhuncu bio od 800. do 1000. godine. Ondje je živjelo 50 tisuća ljudi koji su se kretali po sacabama – bijelim putovima. Ručno izrađene od bijeloga kamena, sacabe su bile i do metar izdignute od tla i vodile stanovnike i trgovce od središta svetoga brda Nohoch Mula na sve strane poluotoka Yucatan.

Nohoch Mul je piramida visoka 42 metra, do čijeg vrha vodi 120 stuba pod vrlo oštrim usponom, tako da mi je uspinjanje, a osobito silazak po izlizanim kamenim stubama bio prava avantura. Kao i na mnoga druga mjesta u Meksiku, i ovdje se penje na vlastitu odgovornost, a jedan nesretan slučaj presudio je tome da je od ove godine meksička uprava zabranila penjanje na piramidu. Stigao sam u posljednji tren.

Šećući, zastajao sam pokraj ceremonijalne zone Conjuto Pinturas, svećeničkog Macanxoca i igrališta koja su imala nešto drukčija pravila nego na Chichen Itzi. Tu su igrala tri na tri igrača, a bodovi su se osvajali udaranjem lopte o reljefne prikaze bogova ili prolaskom kroz obruč. Time su goli zarobljenici dobivali još jedan dan života, a ratnici u punoj spremi čast i slavu. Čini mi se nepotrebnim kazati da su ratnici uvijek pobjeđivali.

Prije još jednog pohoda na mayanske piramide uputio sam se u lagunu Rio Lagartos da bih vidio plamence koji svoju ružičastu boju zahvaljuju račićima od kojih žive u vodama Las Coloradasa. Voda je puna mineralnih soli i bijelog ljekovitog blata, kojim sam se namazao gledajući kako refleksijom svjetlosti po vodi nastaju prekrasne ružičaste nijanse nestvarne ljepote.           

Grad Sunčeva svitanja

Put me dalje vodio do Tuluma na obali Karipskog mora. To ime, koje znači ograđeni grad ili zidine, upotrebljava se od dolaska Španjolaca, a Maye su grad zvale Zama – grad Sunčeva svitanja. Kao jedan od posljednjih sagrađenih gradova pretkolumbijskog razdoblja, na vrhuncu je bio od 13. do 15. stoljeća kao svetište, opservatorij i luka na važnoj trgovinskoj ruti, osobito trgovine opsidijanom, koji je Mayama bio vredniji od zlata te je služio u ceremonijama i liječenju. Tanke pločice opsidijana koristili su astronomi za promatranje zvijezda iz Hrama izlazećeg sunca.

Znali su za solsticij, ekvinocij i upotrebljavali mayanski kalendar, koji je bio tako precizan da mu je godišnja greška iznosila – jednu sekundu. Dakle, bili su precizniji od nas, koji u kalendaru dodajemo svake četiri godine jedan cijeli dan.

Procjenjuje se da je u njemu živjelo oko tisuću i petsto ljudi, koji su najdulje odolijevali konkvistadorskoj najezdi, ali su na kraju ipak bili svladani njihovim zaraznim bolestima na koje Maye nisu bile otporne. I danas piramida El Castillo, hram Frescos i Hram izlazećeg sunca svakog jutra dočekuju sunce u svojim točno određenim prolazima i noću prate zvijezde mayanskog svemira.

Kameni bedemi često su najbolji prikaz onoga s čime su se mayanski gradovi sučeljavali. Ima ih u dva reda i Ek’Balam – što znači crni ili nebeski jaguar – nekadašnji glavni grad pretklasičnog mayanskog kraljevstva i ujedno zadnji koji sam posjetio na svom putovanju Yucatanom.

Harmonija - vjekovna težnja Maya

Grad je između 770. i 840. godine bio na vrhuncu moći. Svjedoči tome Akropola, najveći piramidalni hram i grobnica kralja Ukit Kan Le’k Tok’a. Sam hram naziva se El Trono i ukrašen je bogatim vanjskim reljefima, a prostor pred hramom podsjeća na nazubljene ralje jaguara, slavljenog simbola grada.

Popeo sam se do samog vrha, zastajkujući i pazeći da se ne poskliznem na stubama. Odozgo je pucao pogled na prašumu, koja još prekriva najveći dio ovoga lokaliteta, na ostatke bijelih putova, na veliku Ovalnu palaču centra pisanja i astronomskih izučavanja mayanskih svećenika. Nešto dalje vidio sam hramove „blizance“, igralište i kapelu, sve ono što ću poslije proći pješice, ali sada, tu na vrhu piramidalne akropole, osjetio sam povjetarac iz nutrine hrama kako piri kroz kamene zube jaguara i kroz žegu mi zviždi, potpuno tiho, kao da prede, nebeski jaguar spreman na skok kroz mayanski svijet. Ondje sam se oprostio od Maya, Yucatana i Meksika. Nema boljeg mjesta za to: ondje počiva harmonija – ono što je uvijek bila vjekovna težnja naroda Maya.

Alen Jakovina, Profimedia/Shutterstock Uspinjanje skliskim, bezbrojnim koracima uglačanim stubama veličanstvenih mayanskih svetišta čini se poput prolaska kroz vrijeme. Ta sveta brda, nastala ljudskom rukom, i ostaci građevina, kako na njima, tako i u njihovoj okolici, pričaju o vrhuncima moći i znanstvenim dostignućima drevnog naroda te njegovoj težnji za harmonijom tijela, uma i okružja. Koracima drevnih Maya, divljom prirodom koja odiše skladom, zaputio se prekognicist Alen Jakovina i ušao duboko u njihov mistični svijet