Bruno Šimleša: Život ti prvo pošalje nekoliko nježnih upozorenja

A onda ti udari šamarčinu

Prošle sam godine imao atipične i profesionalne i privatne izazove, no krenimo od profesionalnih.

Gubitak motivacije

Moja karijera pisca odlično se razvija. Tako je ove godine izašla moja deveta knjiga na hrvatskom, ali i nove knjige na slovenskom, makedonskom i albanskom jeziku. I sada sam si kao izazov postavio objavljivanje prijevoda na engleski, ali i na ostale svjetske jezike, no samo po sebi, mislim da mi to neće biti najveći profesionalni izazov.

Najveći se izazov već pojavio, a moram priznati da ga uopće nisam očekivao. Radi se o tome da sam trebao pronaći novi oblik životne motivacije, a svako dosadašnje desetljeće imalo je posebnu, veliku motivaciju.

Želja za rastom

Naime, i kao tinejdžer sam si postavljao velika životna pitanja, ali tada mi je glavni motiv želje za spoznajom bio da održim glavu iznad površine. Stalno sam bio u rascjepu između onoga što mislim da život jest i onoga kako izgleda moja stvarnost. Mislio sam da smo moćna bića kojima su suđene najviše visine, a onda bi se dogodilo da me roditelji izbace iz takta ili ne mogu prihvatiti to što nisam u vezi. Nisam se bavio banalnim idejama, ali padao sam na banalnim testovima. Ipak, motivacija je bila jasna i čvrsta.

Želio sam odrasti, spoznati sve što mogu, upijao sam znanje i informacije kao 264 spužve, a motiv mi je bio da stvorim most između životne teorije koju polako shvaćam i prakse koja mi pokazuje koliko malo uistinu znam.

U dvadesetima su te potrage za idejama bile osjetno zrelije i uspješnije, a motivirala me je glad. Ovaj put ne za samoodržanjem, nego za rastom. Htio sam učiti. O svemu. I stalno. O sebi, o ljubavi, o psihi, o odnosima, mrvicu o poslu i društvu.  Sve vezano za unutarnji svijet uzbuđivalo me je i držalo budnim. Stalno sam otkrivao nove svjetove, u sebi i drugima. I ta glad, ta sveobuhvatna glad za spoznajom bila je moj kisik i glavna motivacija.

Kako odabrati sebe u vlastitom životu?

Naravno da sam nastavio učiti i u tridesetima, i nastavit ću učiti cijelog života, ali u tridesetima sam već solidno zadovoljio glad za novim spoznajama o ljubavi i funkcioniranju psihe, no tada me je počela uzbuđivati primjena. Kako – postalo je glavno pitanje, a ne više što ili zašto.

Kako razviti ljubav prema sebi, kako pametno odabrati partnera ili zapravo – kako odabrati sebe u vlastitom životu? Kako birati ono što je dobro za nas? Kako pronaći ravnotežu između uma i srca, između materijalnog i duhovnog, privatnog i poslovnog? I kako sve te spoznaje prenijeti ljudima? Najveći izazov mi je bio sve te spoznaje prevesti na svakodnevni jezik jer sam želio da me svatko može razumjeti. U tome sam proveo svoje tridesete i, realno, vrlo dobro sam napredovao i uspio zadovoljiti i tu želju.

Nije se pojavio novi horizont

A danas, na pragu četrdesete, na moje se veliko iznenađenje, pojavio vakuum u motivaciji. Glad za primarnim spoznajama prilično sam dobro zadovoljio, kao i glad za uspješnim prenošenjem tog znanja i neko se vrijeme nije pojavljivala nova vrsta motivacije. Novac me nikad nije motivirao, a uostalom, blagoslovljen sam jer danas mogu živjeti od pisanja knjiga pa mogu bez ikakvog pritiska birati ostale poslove.

A nije mi motiv ni biti #1 u prodaji. Nikad nisam želio biti bolji od drugih, nego samo svoj. Htio sam biti. Svoj. Slobodan. Autentičan. Bilo mi je svejedno, a i dalje mi je svejedno, kako ću se mjeriti s drugima. I onda se prošle godine dogodila situacija da sam već postao vrlo sit novih spoznaja, jako sam zadovoljan kako sam ih kroz knjige, predavanja pa i YouTube filmiće naučio prenositi drugima, ali – nije se pojavio novi veliki motiv.

Nije se pojavio novi veliki horizont. A kad sam u takvoj životnoj fazi, to samo znači da neko vrijeme nisam dovoljno visoko letio da pronađem taj novi veliki horizont. I onda sam si postavio izazov da još više produbim svoje znanje o psihi, ali i da moje knjige zažive i izvan ove regije, da mjesečno više ne primam nekoliko stotina dojmova o mojim knjigama, nego nekoliko tisuća! Poseban izazov bit će mi da i dalje cijenim svaki kao da je prvi. I unikatan. Jer jest! I to mi je postala nova velika motivacija koja me uporno i plemenito tjera da nadrastem svoje trenutačne granice.

Najveći izazov sa suprugom

Izazov iz privatnog svijeta ima sasvim drugačiju teksturu, a tiče se roditeljstva. Supruga i ja vrlo dobro funkcioniramo kao roditelji; ona je izvrsna mama, a ni ja nisam za bacit’ kao tata. No od prvih dana imamo točku neslaganja i nikako da dođemo na zelenu granu s njom. Naime, mislim da se supruga previše zaštitnički odnosi prema našoj kćerkici. Teško joj kaže „ne“. Čak i kad misli da je rezolutna i želi je odbiti, to čini previše mlako i rijetko.

Naravno, to ne radi iz loše namjere, ali takvo ponašanje ipak ima loše posljedice. Nisam okrutan i bešćutan manijak koji misli da trebamo ignorirati vlastitu kćer i slažem se da trebamo zadovoljiti njezine primarne potrebe, ali definitivno želim da bude što samostalnija. A malena iskorištava maminu dostupnost pa je tako često pita za pomoć i prije nego što sama pokuša nešto napraviti. Pita je za mišljenje prije nego što formira svoje. Ponekad previše lako odustane od nečega, pa joj mama pripomogne i tako olakša, pa će i sljedeći put odustati.

To mogu objasniti tisućama ljudi, ali njoj ne...

Pokušao sam na sve moguće načine objasniti zašto je važno da naša kći bude što samostalnija i nauči se osloniti na sebe, a da joj mi pomažemo samo kad zatreba – da budemo uz nju, ali ne radimo i razmišljamo umjesto nje, no napredak je bio osrednji. I onda mi je veliki ovogodišnji izazov bio prihvatiti to; da istu stvar uspijem objasniti tisućama ljudi, ali ovdje to ide jako teško i dio te cijene će platiti naša kći. Eto, to mi je bio najveći privatni izazov.

Naravno, i u ovoj sam godini imao situacije u kojima me je iskrenost koštala, ali već dugo znam da je bolje izgubiti neki odnos, nego sebe u odnosu, tako da mi to više nije problematično. No prihvatiti da kao roditelji nešto toliko teško svladavamo, a da naše dijete plaća cijenu, uh – to  mi je baš teško!

Ali da smo savladali sve izazove, što bismo radili?