A onda ti udari šamarčinu

Volim si postavljati izazove i pomicati granice... Zapravo, bolje bi bilo reći da sam naučio kako je pametnije postavljati si izazove, jer ako ih ne postaviš sam, život će ti ih nametnuti. Ako ne širiš svoje granice, postaneš ograničen. Kad predugo životno ljenčariš pa probleme guraš pod tepih, ako ignoriraš rane i prve znakove koji te zovu na promjenu, život će ti početi slati bolne znakove da je krajnje vrijeme za promjenu.

A on to često radi opako. Prvo pošalje nekoliko nježnih upozorenja, a ako ih odlučno ignoriraš, onda ti opali odlučnu šamarčinu. Kako ja, a vjerojatno i vi, ne učim sve iz prvog pokušaja, trebalo mi je nekoliko takvih šamarčina da konačno shvatim taj princip.

Prošle sam godine imao atipične i profesionalne i privatne izazove, no krenimo od profesionalnih.

Gubitak motivacije

Moja karijera pisca odlično se razvija. Tako je ove godine izašla moja deveta knjiga na hrvatskom, ali i nove knjige na slovenskom, makedonskom i albanskom jeziku. I sada sam si kao izazov postavio objavljivanje prijevoda na engleski, ali i na ostale svjetske jezike, no samo po sebi, mislim da mi to neće biti najveći profesionalni izazov.

Najveći se izazov već pojavio, a moram priznati da ga uopće nisam očekivao. Radi se o tome da sam trebao pronaći novi oblik životne motivacije, a svako dosadašnje desetljeće imalo je posebnu, veliku motivaciju.

Želja za rastom

Naime, i kao tinejdžer sam si postavljao velika životna pitanja, ali tada mi je glavni motiv želje za spoznajom bio da održim glavu iznad površine. Stalno sam bio u rascjepu između onoga što mislim da život jest i onoga kako izgleda moja stvarnost. Mislio sam da smo moćna bića kojima su suđene najviše visine, a onda bi se dogodilo da me roditelji izbace iz takta ili ne mogu prihvatiti to što nisam u vezi. Nisam se bavio banalnim idejama, ali padao sam na banalnim testovima. Ipak, motivacija je bila jasna i čvrsta.

Želio sam odrasti, spoznati sve što mogu, upijao sam znanje i informacije kao 264 spužve, a motiv mi je bio da stvorim most između životne teorije koju polako shvaćam i prakse koja mi pokazuje koliko malo uistinu znam.

U dvadesetima su te potrage za idejama bile osjetno zrelije i uspješnije, a motivirala me je glad. Ovaj put ne za samoodržanjem, nego za rastom. Htio sam učiti. O svemu. I stalno. O sebi, o ljubavi, o psihi, o odnosima, mrvicu o poslu i društvu.  Sve vezano za unutarnji svijet uzbuđivalo me je i držalo budnim. Stalno sam otkrivao nove svjetove, u sebi i drugima. I ta glad, ta sveobuhvatna glad za spoznajom bila je moj kisik i glavna motivacija.

Kako odabrati sebe u vlastitom životu?

Naravno da sam nastavio učiti i u tridesetima, i nastavit ću učiti cijelog života, ali u tridesetima sam već solidno zadovoljio glad za novim spoznajama o ljubavi i funkcioniranju psihe, no tada me je počela uzbuđivati primjena. Kako – postalo je glavno pitanje, a ne više što ili zašto.

Kako razviti ljubav prema sebi, kako pametno odabrati partnera ili zapravo – kako odabrati sebe u vlastitom životu? Kako birati ono što je dobro za nas? Kako pronaći ravnotežu između uma i srca, između materijalnog i duhovnog, privatnog i poslovnog? I kako sve te spoznaje prenijeti ljudima? Najveći izazov mi je bio sve te spoznaje prevesti na svakodnevni jezik jer sam želio da me svatko može razumjeti. U tome sam proveo svoje tridesete i, realno, vrlo dobro sam napredovao i uspio zadovoljiti i tu želju.

Nije se pojavio novi horizont

A danas, na pragu četrdesete, na moje se veliko iznenađenje, pojavio vakuum u motivaciji. Glad za primarnim spoznajama prilično sam dobro zadovoljio, kao i glad za uspješnim prenošenjem tog znanja i neko se vrijeme nije pojavljivala nova vrsta motivacije. Novac me nikad nije motivirao, a uostalom, blagoslovljen sam jer danas mogu živjeti od pisanja knjiga pa mogu bez ikakvog pritiska birati ostale poslove.

A nije mi motiv ni biti #1 u prodaji. Nikad nisam želio biti bolji od drugih, nego samo svoj. Htio sam biti. Svoj. Slobodan. Autentičan. Bilo mi je svejedno, a i dalje mi je svejedno, kako ću se mjeriti s drugima. I onda se prošle godine dogodila situacija da sam već postao vrlo sit novih spoznaja, jako sam zadovoljan kako sam ih kroz knjige, predavanja pa i YouTube filmiće naučio prenositi drugima, ali – nije se pojavio novi veliki motiv.

Nije se pojavio novi veliki horizont. A kad sam u takvoj životnoj fazi, to samo znači da neko vrijeme nisam dovoljno visoko letio da pronađem taj novi veliki horizont. I onda sam si postavio izazov da još više produbim svoje znanje o psihi, ali i da moje knjige zažive i izvan ove regije, da mjesečno više ne primam nekoliko stotina dojmova o mojim knjigama, nego nekoliko tisuća! Poseban izazov bit će mi da i dalje cijenim svaki kao da je prvi. I unikatan. Jer jest! I to mi je postala nova velika motivacija koja me uporno i plemenito tjera da nadrastem svoje trenutačne granice.

Najveći izazov sa suprugom

Izazov iz privatnog svijeta ima sasvim drugačiju teksturu, a tiče se roditeljstva. Supruga i ja vrlo dobro funkcioniramo kao roditelji; ona je izvrsna mama, a ni ja nisam za bacit’ kao tata. No od prvih dana imamo točku neslaganja i nikako da dođemo na zelenu granu s njom. Naime, mislim da se supruga previše zaštitnički odnosi prema našoj kćerkici. Teško joj kaže „ne“. Čak i kad misli da je rezolutna i želi je odbiti, to čini previše mlako i rijetko.

Naravno, to ne radi iz loše namjere, ali takvo ponašanje ipak ima loše posljedice. Nisam okrutan i bešćutan manijak koji misli da trebamo ignorirati vlastitu kćer i slažem se da trebamo zadovoljiti njezine primarne potrebe, ali definitivno želim da bude što samostalnija. A malena iskorištava maminu dostupnost pa je tako često pita za pomoć i prije nego što sama pokuša nešto napraviti. Pita je za mišljenje prije nego što formira svoje. Ponekad previše lako odustane od nečega, pa joj mama pripomogne i tako olakša, pa će i sljedeći put odustati.

To mogu objasniti tisućama ljudi, ali njoj ne...

Pokušao sam na sve moguće načine objasniti zašto je važno da naša kći bude što samostalnija i nauči se osloniti na sebe, a da joj mi pomažemo samo kad zatreba – da budemo uz nju, ali ne radimo i razmišljamo umjesto nje, no napredak je bio osrednji. I onda mi je veliki ovogodišnji izazov bio prihvatiti to; da istu stvar uspijem objasniti tisućama ljudi, ali ovdje to ide jako teško i dio te cijene će platiti naša kći. Eto, to mi je bio najveći privatni izazov.

Naravno, i u ovoj sam godini imao situacije u kojima me je iskrenost koštala, ali već dugo znam da je bolje izgubiti neki odnos, nego sebe u odnosu, tako da mi to više nije problematično. No prihvatiti da kao roditelji nešto toliko teško svladavamo, a da naše dijete plaća cijenu, uh – to  mi je baš teško!

Ali da smo savladali sve izazove, što bismo radili?