Elizabeth Gilbert: Moj život 10 godina poslije 'Jedi, moli, voli'

Nisam je pročitala već 10 godina...

Ali s knjigom Jedi, moli, voli imala sam osjećaj da je nemam zašto čitati jer više zapravo nije moja. Stvar je u tome da je vrlo brzo nakon objavljivanja svijet progutao knjigu Jedi, moli, voli i prisvojio je – kako bi je volio, mrzio, oponašao i parodirao.

Nakon što mi je knjiga postala tako iznenađujuće velik bestseler, oglašivači su se frazom „Jedi, moli,...” počeli koristiti za reklamiranje svega i svačega. (Jedi, moli, kupuj! Jedi, moli, skijaj! Jedi, moli, pij! Jedi, moli, laj!)

Poput priručnika

Putničke su je agencije pretvorile u kravu muzaru (sad možete ići na putovanja „Jedi, moli, voli” širom svijeta – iako, usput rečeno, službeno nisam odobrila nijednu od tih reklama, premda mi je uvijek drago kad ljudi putuju). Hollywood je moju priču pretvorio u film u kojem su mog supruga i mene itekako unaprijedili Julia Roberts i Javier Bardem. (Tužna je istina da moj suprug i ja zapravo ne izgledamo kao Julia Roberts i Javier Bardem. Čak ni na prigušenom svjetlu. Ali film mi se ipak svidio. Ne, čekaj malo – upravo mi se zato i svidio...).

U dvadeset prvoj sezoni Simpsona nakratko smo vidjeli Marge kako čita Jedi, moli, voli; Tina Fey našalila se s njom u seriji Televizijska posla; Raj i Penny čitali su je u Teoriji velikog praska. A što je najslađe, jednoga dana prije nekoliko godina djevojčica koja s mojom nećakinjom ide u treći razred osnovne došla je u školu s izvještajem o prehrambenim navikama svoje kornjačice, kojem je dala veličanstveno ime Jedi, sjeckaj, kakaj.

Da, ta je knjiga zasigurno je zaživjela svoj život.

Morala sam naučiti postaviti granice

Neke reakcije na Jedi, moli, voli smatrala sam divnima, neke su bile neugodne, a neke velikim dijelom i neshvatljive – ali sve su me začudile. Činilo se da su milijuni žena knjigu iskoristile kao priručnik za oporavak nakon slomljenog srca i duhovnih traženja, što mi je bilo dirljivo i veličanstveno. Nastojala sam im biti što dostupnija, u duhu prijateljstva i globalnog sestrinstva, ali ponekad nisam uspijevala ovladati bujicom.

Tijekom posljednjih deset godina morala sam naučiti postaviti granice u odnosima s ljudima, a vjerujte mi, postavljanje granica nikad mi nije išlo od ruke. Isto sam tako morala naučiti održavati ravnotežu između čuvanja svoje privatnosti (što mi nikad prije nije predstavljalo problem) i javne dostupnosti (što nikad prije nije zanimalo druge).

Morala sam dokučiti kako da nastavim pisati i objavljivati knjige čak i nakon meni zastrašujućih zbivanja koja su popratila objavljivanje Jedi, moli, voli. I morala sam naučiti kako reći ne mnoštvu novih i fantastičnih prilika uključujući, primjerice, priliku da vodim vlastiti televizijski reality show.

Elizabeth Gilbert: Kako sam naučila kome ću vjerovati

Burno i kaotično desetljeće

Proteklo je desetljeće svakako bilo kaotično. Usred tog tornada odlučno sam nastojala ostati što postojanija i što više pri zdravoj pameti. Ta je postojanost djelomično proizlazila iz toga što sam, na svu sreću, bila prikladne dobi (oko trideset pete) i u prikladnom odnosu (sretan drugi brak) kad sam doživjela uspjeh. Zdrav sam razum djelomično zadržala i stoga što sam već proživjela vlastitu verziju ludila, i nikad više nisam željela zaroniti u te mračne i uznemirujuće vode.

Ljudi mi često kažu: „Zacijelo vam je život postao ludnica nakon što ste objavili Jedi, moli, voli!”, na što im ja uvijek iskreno odgovaram: „Nije, dragi moji, ludnica se u mom životu događala prije te knjige, u mojim dvadesetima.” (I, usput rečeno, hvala Bogu da nitko od vas to nije vidio.)

Oboružana smirenošću i zdravim razumom, koliko sam od jednog i drugog uspjela prizvati, nikada nisam prestala biti zahvalna toj knjizi na svemu onome što mi je donijela. Ali, usprkos zahvalnosti, naučila sam i zadržati nekoliko centimetara zaštitnog sloja između sebe i... svega toga. Tako se jednostavno osjećam sigurnije i spokojnije i to je vjerojatno najbolje objašnjenje koje mogu ponuditi kad je riječ o tome zašto Jedi, moli, voli nisam pročitala već više od deset ­godina.
No, pripremajući se za desetu obljetnicu objavljivanja, naposljetku sam sjela i pročitala je.
I to je iskustvo za mene bilo čudesno.

Toliko sam toga zaboravila!

Kao prvo, toliko sam toga zaboravila! Ta knjiga memoara pripovijeda o dalekim putovanjima i istraživanju tijekom godine dana, ali već mi je dosad iz sjećanja pobjeglo cijelo mnoštvo detalja. (To je, usput rečeno, dobar argument u prilog zapisivanju događaja iz života.) Mislim da sam tijekom posljednjih deset godina cijelo iskustvo Jedi, moli, voli  svela isključivo na pizzu, pizzu, pizzu. Što znači da je bilo ljudi i događaja i prizora (pa čak i obroka!) koje sam potpuno zaboravila.

Zaboravila sam tjedan koji sam provela na Siciliji, gdje sam cijelo vrijeme nepoznate ljude na ulicama ispitivala kamo bih idući put trebala otići jesti. Zaboravila sam neke nijanse duhovitih razgovora koji su me nagnali na promjene i koje sam u Indiji vodila s prijateljem Richardom iz Teksasa – koji nažalost više nije s nama. Zaboravila sam putovanje Balijem na koje sam se bila uputila sa svojim indonezijskim prijateljem Yudeom.

Tko ima 12 mjeseci za putovanje svijetom?!

Zaprepastila sam se shvativši koliko sam svijeta vidjela tijekom te godine i koliko sam imala sreće što sam ga vidjela. Neki su kritični prema mojoj knjizi velikim dijelom i zbog toga mog nevjerojatnog privilegija, i moram reći da to razumijem. Žena koja je otišla na to putovanje imala je čudesno puno sreće – sretna je k’o sâm vrag.

Dok sam ponovno čitala priču o tom putovanju, shvatila sam to dublje nego ikada prije, jer tko uopće radi takvo što? Tko ima dvanaest slobodnih mjeseci koje može provesti jurcajući svijetom? Tko je dovoljno slobodan i ima novca za takve stvari? Tko na raspolaganju ima duge tjedne za lutanje Italijom i učenje novog jezika? Tko na raspolaganju ima duge mjesece za meditiranje u Indiji i Indoneziji s najvećim svjetskim učiteljima?

Tijekom godina mnogi su mi ljudi govorili: „Kad bih samo i ja mogao učiniti to isto”, ali dok sam ponovno čitala Jedi, moli, voli, pomišljala sam: „Željela bih učiniti to što sam tada učinila! Kakva sjajna pustolovina!”

Drugim riječima, mislila sam da sam bila zahvalna za to iskustvo, ali možda nisam bila dovoljno zahvalna. Trebala bih ljubiti tlo svaki božji dan za sve ono što sam mogla raditi tijekom te nevjerojatne godine slobode, samoistraživanja i putovanja.

Intimni detalji

Ali čitajući knjigu ponovno, shvatila sam i da je jedan od razloga zašto sam te godine bila toliko slobodna bio taj što mi je život bio prava ludnica. S lakoćom sam mogla sve ostaviti za sobom, jer nisam imala bogzna što ostaviti. Ništa nisam posjedovala, jer sam sve izgubila u razvodu. Nisam bila u ljubavnoj vezi, jer sam svaku uništila. Nisam imala posao, jer sam dala otkaz. Sve je bilo u kaosu, sve se vrtložilo, a ja sam bila tako vraški tužna.
Zaboravila sam koliko sam bila tužna.

Jednostavno rečeno: nisam se baš sjajno osjećala prije nego što sam otišla u Italiju. Bila sam tako depresivna da nisam mogla ni jesti, ni spavati i jedva sam funkcionirala. Bila sam omamljena od antidepresiva, tableta protiv anksioznosti i tableta za spavanje. Bila sam mršava kao pas lutalica. Zglobovi, mišići i probava nisu mi bili u najboljem stanju, stoga me stalno nešto boljelo. Sve u mom životu izazivalo mi je tjeskobu, a od nje su mi ruke podrhtavale kao beskućniku.

Elizabeth Gilbert: Kako sam prestala previše davati

Najviše me iznenadilo što sam bila tako stara

Sve sam to bila zaboravila. Hoću reći, pamtila sam te događaje u sasvim općenitom smislu, ali sam zaboravila zastrašujuće intimne detalje o svojoj tuzi, koju sam velikim dijelom opisala na stranicama knjige. Bila sam zaboravila mučan stid koji sam osjećala zato što mi je brak propao i zato što sam pala na ispitu života. Kad je riječ o mom odnosu s Davidom, bila sam zaboravila kako je to voljeti nekoga tko ti ne uzvraća ljubav. Bila sam zaboravila kako je to kad nemaš nimalo povjerenja u sebe.

Puno je vremena prošlo otkako sam bila tako tužna pa sam vjerojatno zato iz sjećanja izbrisala tu bijednu verziju sebe. Što je možda i dobro. Možda se ne želimo cijelog života prisjećati najtežih trenutaka. (Drugim riječima, možda je to argument protiv zapisivanja onoga što nam se događa.)

Ali ono što me doista zaprepastilo kod osobe koja je napisala Jedi, moli, voli jest to što se očito osjećala starom. To me najviše iznenadilo – koliko sam puta na tim stranicama spomenula riječ stara, govoreći o sebi.

Kako bi vam bilo jasnije o čemu govorim, moram vam reći da sam se u tu pustolovinu upustila kad sam imala samo trideset četiri godine. Sad mi se te godine čine kao djetinjstvo, ali tada sam se očito osjećala prastarom. To je stvarna točka kognitivne disonancije, jer sad imam gotovo četrdeset šest, a uopće se ne osjećam staro.

PageBreak

Jutros sam pretrčala osam kilometara i ništa me ne boli. Prošle sam noći spavala kao beba. Ne uzimam lijekove, osim ako u njih ne ubrajate topljeni sir. (Kao ja.) Ne mogu čekati da vidim što krije ovaj dan, ovaj tjedan, ova godina. Mislim da bi takva vrsta oduševljenja i vitalnosti mogla biti definicija „mladenaštva”, onog osjećaja o mogućnostima koje se otvaraju pred nama.

Ali tada sam se zbilja osjećala staro. Na tim stranicama sebe opisujem kao prestaru da bih mogla osjećati razumnu privlačnost prema svom zgodnom mladom partneru Giovanniju. Spominjem i da sam prestara za svoju slatku švedsku prijateljicu Sofie, tvrdeći da mi je više kao kći nego vršnjakinja, iako sam od nje starija samo nekoliko godina.

Brinem se nisam li u svojoj zreloj dobi (kao da bih se toga trebala stidjeti, umjesto da budem ponosna!) prestara da svijetom putujem samo s naprtnjačom. Tvrdim da sam prestara da bih čak i zamišljala raspojasani seks kao onaj koji sam načula jedne noći u stanu iznad mog u Rimu...

A kad na tim stranicama spominjem riječ star, to nije u pozitivnom smislu. Ne odnosi se na nekog mudrog i zrelog.
Odnosi se na nešto sasušeno, umorno i istrošeno.

Nema gore starosti od tjeskobe

Dok sam čitala Jedi, moli, voli ponovno sam shvatila koliko su za ljude štetni depresija i stres. Riječ stres dolazi od latinske riječi čiji bi prijevod bio: stisnuti, sabiti, komprimirati, a upravo zbog te „stisnutosti” prerano ostarimo, jer ona i u fizičkom i u emocionalnom smislu u nama izaziva osjećaj krhkosti i slomljenosti.

(„Nema gore starosti od tjeskobe”, rekao je jedan od redovnika koje sam upoznala u Indiji. „I nema boljeg rješenja da se ne osjećate starima od toga da ne osjećate tjeskobu.”) Boriti se protiv te stisnutosti znači otvoriti svoj život, stvarati mogućnosti ondje gdje je nekoć bio samo pritisak. Tada mladost ima priliku vratiti se u taj novostvoreni prostor.

Kad za sebe otvaramo prostor, to je čin ohrabrenja, sveti čin. Vjerujem kako svi imamo slobodu otvoriti vlastiti život, proslavljati tako čudo svoga postojanja. Ne vjerujem da smo ovdje, na Zemlji, kako bismo zauvijek bili bolesni, iscrpljeni i tužni. Ne vjerujem da smo ovdje kako bismo ostarjeli dok smo još mladi.

A što ako vaš život pripada vama?

Mislim da je upravo to poruka zbog koje je Jedi, moli, voli tako duboko dotakla milijune žena, poruka da vam je, ako vam se život pretvorio u stroj za recikliranje otpada, dopušteno da pokušate izbjeći recikliranje, pod bilo koju cijenu. Kad pobjegnete stroju koji reciklira vaše postojanje, možete se obnoviti, oživjeti i gotovo na staničnoj razini ponovno stvarati sami sebe.

Blago rečeno, to nije poruka koju žene dobivaju već stoljećima. Posve suprotno, poruka društva namijenjena ženama uvijek je bila sušta suprotnost: prihvatite recikliranje na koje vam se sveo život. Pognite se pod svojim teretom i ni riječi o tome. Morate znati gubiti. Odričite se još više. Još više radite. Potpunije se predajte. Još više trpite. Još se više žrtvujte. Postanite svetica. Zapamtite, vaš život nije vaš, nego pripada svima drugima. Vašem ocu, suprugu, djeci, susjedstvu...

Ali Jedi, moli, voli postavlja ovo pitanje: A što ako vaš život pripada vama?
To je pitanje koje sam si postavljala izgubljena u magli bolesti, stida i tuge, a onda sam, objavivši ovu knjigu, to isto pitanje postavila svijetu. Na osnovu onoga što sam od žena najrazličitijih iskustava i položaja i iz brojnih zemalja čula kao odgovor, Jedi, moli, voli navela je mnoge čitateljice da prvi put u svom životu razmisle o tom pitanju. Nedavno sam dobila pismo od Japanke srednjih godina u kojem je jednostavno pisalo: „Prije nego što sam pročitala Jedi, moli, voli nikad mi nije ni palo na pamet da bih mogla promijeniti svoj život! O, Bože! Što ću sa sobom sad kad sam toga svjesna?”
Takvo opasno i prekrasno pitanje izazvalo je opasne i prekrasne posljedice!

Danas se osjećam potpuno drukčije

Ponovno pročitavši knjigu, shvatila sam i u kojoj sam mjeri tada internalizirala poruke društva o tome tko i što bi žena trebala biti do svoje trideset i četvrte godine. Ne znam zašto me to iznenađuje, ali bila sam zaboravila koliko sam tada bila opsjednuta činjenicom da još nemam djece, da čak i nisam sigurna želim li ih uopće imati. Na tim stranicama stalno govorim koliko sam djetinjasta, čudim se tome, brinem se zbog toga i sa svih strana analiziram tu osobinu. Sad uviđam da sam se i zbog te opsjednutosti osjećala staro. Programirali su me da vjerujem kako bi žena moje dobi trebala imati djecu ili bi ih barem trebala željeti. Ako ne slijedite taj put, kakva ste vi to onda žena?
Sasušena, umorna, beskorisna.
Aseksualna.
Usidjelica. Vještica.
Stara baba. Stara cura.
Stara.
Stara, stara, stara.
Podsjetivši se kakva sam tada bila, iznenadila sam se, jer se danas osjećam potpuno drukčije. Ne smeta mi što nemam djece. Ne gajim nikakve ambivalentne osjećaje prema djeci koju nemam; osjećam samo zahvalnost što svoj život proživljavam na (za mene) prikladan način.

No, još mi je bolna patnja te mlađe žene zbog dvojbi oko djece. Željela bih otići u prošlost i reći joj: „U redu je! Ako ne želiš, ne moraš biti majka! Život će ti biti prekrasan! Opusti se!” Ali tada se nisam mogla opustiti, jer još nisam bila sigurna smijem li krenuti putem koji se toliko razlikuje od puta moje mame, sestre, mojih baka i tetki – drugim riječima, od puta gotovo svake žene u mojoj obiteljskoj lozi od nastanka svijeta.

PageBreak

To me podsjetilo na priču koju nisam iznijela na stranicama knjige Jedi, moli, voli, ali ću je sada ispričati.
U Italiji sam krenula vlakom iz Firence za Bolognu. Kratka je to vožnja, kraća od sata. U odjeljku sam sjedila s umornom mladom majkom i njezinim neobuzdanim dvogodišnjakom. Vidjela sam da je žena, koliko god voljela svoje dijete, potpuno iscrpljena od toga što sama putuje s njim.
Ali ja toga dana nisam bila umorna, a i dijete mi je bilo dražesno, stoga sam uskočila i nastojala joj pružiti priliku da na miru pročita knjigu. Tijekom vožnje vlakom bambino i ja igrali smo se. Pregledali smo svaki predmet u mojoj torbi, kao da iskapamo na arheološkom nalazištu. Dopustila sam mu da šara po mom dnevniku i da isproba moje sunčane naočale.
Gledali smo kroz prozor i pokazivali prstom na ono što smo vidjeli pa sam s njim uvježbavala talijanske imenice. (Kao dvogodišnjak koji je i sam bio početnik u talijanskom, bio mi je savršen partner za razgovor.) Bio je to lijep doživljaj.
Kad smo stigli u Bolognu, pomogla sam im da izađu iz vlaka. Žena je vukla svu svoju prtljagu, dječja kolica i svu dječju opremu. Iznijela sam dijete na peron dok se ona bavila stvarima. Onda smo se poljubile na oproštaju i njih su dvoje krenuli da uhvate idući vlak.
Promatrala sam ih kako odlaze – predana mlada majka, otprilike moje dobi, i njezin prekrasan, nemoguće živahan sin. Tada sam se okrenula i otišla u suprotnom smjeru – slobodna mlada žena, opterećena samo svojom naprtnjačom, koja će nekoliko dana provesti u Bologni ne radeći ništa, kušajući jela s tjesteninom i uvježbavajući talijanski. Sunce mi je toplo obasjavalo lice. Dan je bio prekrasan. Bila sam izvan sebe od sreće.
I u tom sam trenutku shvatila.
Nikad neću imati djecu. Mogla sam ih voljeti, mogla sam uživati u njima, mogla sam pomagati drugim ženama oko njihove djece, ali nikad neću imati vlastito dijete. I doslovno i u emocionalnom smislu krenula sam drugim smjerom. Krenula sam da u ovom svijetu postanem nešto drugo – još nisam znala što – ali ne majka.
Veličanstven trenutak.

Sada u to vjerujem

Ne znam zašto u originalnoj verziji Jedi, moli, voli nisam pisala o tom događaju. Sad mi se čini neizmjerno važnim. Zaboravila sam toliko detalja iz te godine putovanja, ali nikada nisam zaboravila taj trenutak spoznaje i oslobođenja koji sam doživjela na bolonjskom peronu.

O njemu možda nisam pisala zato što sam imala osjećaj da je previše opasno i subverzivno javno progovoriti o toj radosti i tom neizmjernom osjećaju olakšanja.
Možda nisam imala povjerenja u vlastito otkrivenje.
Možda nisam imala povjerenja u vlastitu sunčevu svjetlost.
Uistinu ne znam.
Mogu reći samo jedno: sada u to vjerujem.

Tijekom proteklih deset godina primila sam mnoštvo pisama o Jedi, moli, voli. Ljudi mi ponekad šalju darove, a katkad nešto traže od mene. Mole me da pročitam njihove rukopise, ili da umjesto njih napišem priče koje će objaviti pod svojim imenom. Katkad mi šalju bolno osobna pitanja za koja nisam kvalificirana, iako dajem sve od sebe kako bih im pomogla.

No, najčudnije pismo stiglo je od žene koja ga je započela ovako: „Slušaj, gaduro!” Takav mi je neuobičajen pozdrav vjerojatno trebao biti upozorenje da ne čitam dalje. Ali nastavila sam. Pisala je: „Zar misliš da ja ne mrzim svoj brak, gaduro? Zar misliš da nisam nesretna, gaduro? Zar misliš da se ne kajem zbog svojih odluka u životu? Zar misliš da se ne bih željela razvesti i otputovati u svijet da se pronađem? Ali, to neću učiniti, gaduro! Ja se ne predajem, gaduro! Jer to i jest smisao braka, gaduro! To znači poštovati zavjet, gaduro!”
Kako uopće možete odgovoriti na takvo što?
Možda ovako: „Pa, ovaj, čestitam, valjda?”
No to me pismo navelo na razmišljanje.

Ponajprije, ne slažem se da to i jest smisao braka, gaduro! Mislim da u braku ne biste trebali beskonačno patiti, samo kako biste dokazali da možete poštovati zavjet. Mislim da brak ne bi trebao biti nadmetanje u izdržljivosti. Brak jest ugovor, ali u najvećem dijelu modernog svijeta riječ je o dobrovoljnom ugovoru. Nerijetko zaboravljamo tu činjenicu. U današnje se vrijeme vjenčavamo zbog ljubavi i druženja, inače nam brak i nije potreban. A ako se ljubav izgubila ili je druženje postalo otrovno, možemo slobodno otići. Možemo promijeniti svoj život. Možemo otići i biti sami, ili možemo otići i pokušati pronaći zdraviji odnos. Možemo prihvatiti nove ugovore i nove zavjete.

Brak ne mora predstavljati samo patnju, kao što sam i sama naučila u proteklih deset godina. Felipe i ja u braku smo naučili da brak može biti nešto više od tvrdoglave ustrajnosti u držanju riječi; može biti užitak, utjeha, kompas, utočište. Tada nisam znala da je u braku moguće osjetiti sreću, ali sad to znam. Kao što me moj dragi prijatelj Giovanni naučio: L’ ho provato nella mia pelle, to sam iskusila na vlastitoj koži.

Gospođa "Slušaj, gaduro"

Izgleda da gospođa „Slušaj, gaduro” misli kako sam joj ja zapovjedila da razvrgne svoj nesretni brak. Dok tako žestoko preda mnom brani svoj život, kao da smatra da sam njoj osobno postavila izazov, a možda je čak i napala. To nikada nikome ne bih učinila. Bilo mi je dovoljno teško i samoj donijeti takvu odluku.

Jedi, moli, voli nikad nisam predstavljala kao recept za tuđe živote. Nitko se ne mora razvesti i preseliti u Indiju samo zato što sam ja to učinila; to je bio moj put, ali zato ne mora biti i vaš. Sjajna Cheryl Strayed to ovako kaže: „Moja istina nije osuda vaše.”

Ipak ja kažem ovo: „Nemojte učiniti ono što sam ja učinila; postavite si pitanja koja sam si ja postavila.”

Drugim riječima, ne morate pojesti sve pizze u Italiji kako biste pronašli sebe, osim ako to uistinu želite, dakako! No, možda se morate zapitati što ste spremni riskirati i promijeniti kako biste u vlastitom životu otkrili osjećaj slobode, radosti i ponovnog buđenja.

Važna pitanja

Moje je putovanje započelo s nizom pitanja. Tako započinju sva putovanja. Oblik moga putovanja bio je odraz mojih osobnih odgovora na ta pitanja. Oblik vašeg putovanja razlikovat će se od moga, ali naša će pitanja u osnovi biti ista. Usput rečeno, nisu to jednostavna pitanja, nego samo najveća i najstarija pitanja svakog ljudskog života:
Tko sam ja?
Kome pripada moj život?
Kakav je moj odnos prema božanstvu? Što sam došla ovamo učiniti?
Imam li pravo promijeniti vlastiti put?
S kim želim putovati – ako to uopće želim?
Imam li pravo na zadovoljstvo i spokojstvo?
Ako imam, što bi mi donijelo zadovoljstvo i spokojstvo?

Istina je da tijekom najvećeg dijela svjetske povijesti ženama nije bilo dopušteno postavljati takva važna pitanja, ali danas ih naposljetku možemo postaviti. Možda je zato Jedi, moli, voli ostavila tako dubok dojam. Možda sam zato jednog poslijepodneva u televizijskom studiju doživjela uznemirujući susret s bijesnim mladićem koji mi je rekao: „Vi kvarite sve žene! Navodite ih da nas napuste! Moje sestre, moje djevojke – sve one odlaze!”

Samo sam mu se osmjehnula i uzmaknula, podigavši ruke kao da se u šali predajem, ali moram priznati da sam osjetila drhtaj zadovoljstva vidjevši koliko se oko toga uzrujava, vidjevši njegovu paniku zbog mogućnosti da bi mnoštvo žena moglo otići.
A kamo su te žene zapravo odlazile?
Ne znam, ali pretpostavljam da su odlazile onamo kamo su željele otići.
A to je radikalno. Radikalno i novo.

Najdraža poruka

Ljudi katkad ismijavaju ovu knjigu. Ponekad je i ja ismijavam. Koliko god je knjiga iskrena, autorica je strašno gorljiva i povremeno pretenciozna.
Ali zaboravimo na trenutak tko je napisao Jedi, moli, voli i prisjetimo se tko ju je pročitao – milijuni i milijuni žena širom svijeta, kojima je ta knjiga predstavljala prag preko kojeg su prešle u obuhvatniji osjećaj vlastite vrijednosti, vlastitih mogućnosti i vlastitih sudbina. Ta im je priča poslužila kao dopuštenje da sebi postave vlastita pitanja, nerijetko i prvi put u životu.
A to se ne može ismijavati, jer to je važno.
Najljepše pismo koje sam ikada primila o Jedi, moli, voli uopće nije bilo pismo, nego malena poruka na Twitteru. Ta žena u svojoj objavi nije čak iskoristila ni svih 140 znakova, jer joj nije trebalo svih 140 znakova.
Jednostavno je napisala ovo:
„Želim vam reći da vi predstavljate 85,5 posto razloga zbog kojih sam nakon 27 godina napustila muža zlostavljača i započela vlastito putovanje.”
Ljudi, o tome je riječ.
Na to mogu reći tek ovo: Samo naprijed.
Samo naprijed i hvala vam.

Elizabeth Gilbert