Većina ljudi bila bi iznenađena kada bi znali koliko vremena provodim sama sa sobom. Ne usamljena. Sama.

Moja najbolja prijateljica Gayle često me zbog toga zadirkuje, još od zajedničkog putovanja 2006. godine, na kojem sam često stavljala slušalice da bih neko vrijeme bila sama sa svojim mislima. Ona me od tada često nazove na telefon i prvo pita: 'Što radiš? Provodiš vrijeme sa svojim mislima?'

I da, zapravo to često činim. Ti tihi trenuci pomažu mi da uspostavim ravnotežu između posla na televiziji i u magazinu i da još uz to ostanem dovoljno društvena.

Ono što me čini svojom je mogućnost da se vratim tišini, mirnoći. Kao na primjer sada: sjedim i ne čujem ništa osim šuma moje kuće. Mogla bih tako danima – potpuno prisutna u sadašnjem trenutku. Bez televizije. Bez radija. Bez iPoda. Bez ičega što me može odvratiti od riječi koje trenutno pišem.

U mladosti mi se činilo čudno, kao neki moj hir, kada bih usred zabave, plesa, glazbe i smijeha ja odjednom pomislila – dosta mi je, idem kući. Često taj glas ne bih poslušala. Čak sam često odlazila na događanja na koja nisam željela jer tko bi takvim eventima rekao 'ne'?

Nisam željela 'ništa propustiti'...

Ali sada znam nešto što tada nisam shvaćala: Jedino što ne smiješ propustiti je ono što je tebi važno! Ono što sam mislila da je moj hir, sada potpuno prihvaćam kao svoj dio i to me čini vjernoj sebi! Nadam se da i vi činite isto.

Oprah