Madeira - portugalski raj za dušu

Idila vječnog proljeća

Moja nepotrebna briga

Čak se i tijekom puta, dok smo još letjeli zrakoplovom iz Ženeve za Lisabon, moglo zaključiti da nas čeka opušten godišnji odmor. Meni, inače discipliniranoj i usklađenoj s kazaljkama sata, bilo je nepojmljivo da u polasku prema Funchalu, glavnom gradu Madeire, kasnimo više od sata.

No nasmijana me stjuardesa smirila, pojasnivši kako letova za otok ima toliko puno da će nas „neki sigurno pričekati“. To se pokazalo točnim pa se na kraju moja briga pokazala pretjeranom. Na otok smo sletjeli sigurno, diveći se pilotu, jer je pista vrlo kratka, a sagrađena je na visokom nasipu koji završava izravno u moru.

Banane u vrtovima

Za prvih dana odmora u Funchalu očarali su me neopisivo bogata i raz­novrsna vegetacija, toplo vrijeme i opušten životni tempo karakterističan i za Mediteran, ali i sjevernu Afriku, od koje je Madeira udaljena 700 kilometara. Na gotovo svakom koraku bi me razveselile banane koje rastu kako u privatnim vrtovima, tako i na javnim gradskim površinama, baš kao što to na našoj obali čini lovor i ružmarin.

Divovski kaktusi, smokve, stabla pamuka, ruže, strelicije ili takozvane rajske ptice... Sve na Madeiri buja i divno miriše zahvaljujući velikoj količini vode. Ponekad mi se činilo da nema nijednog kutka ili kamena iz kojeg ne izlazi cvijet ili barem neka travka.

Madeira znači drvo

Madeira je „natopljena“ vodom zahvaljujući svom položaju i strujanjima vlažnog oceanskog zraka te planinskom lancu koji se preko cijelog otoka proteže u smjeru istok-zapad, a čiji su vrhovi, viši od 1500 metara, odgovorni za obilatu kondenzaciju. U sumrak, kad se mirisi cvijeća i koromača osjete najjače, započinje koncert u kanalima koji presijecaju grad ‒ kreketanje žaba koje su se tu došle rashladiti.

Riječ madeira na portugalskom jeziku znači drvo, a to je ime otoku dano zbog šume koja dominira središtem otoka. Laurisilva je naziv za prašumu zimzelenog drveća iz obitelji lovora, koja se može naći samo na nekim otocima, a laurisilva na Madeiri najveća je na svijetu!

UNESCO je prašumu na Madeiri stavio na popis svjetske baštine jer se 90 posto njezine površine sastoji od endemskog drveća koje omogućava život i mnogim endemskim životinjama.

Dvije tisuće petsto biljnih i životinjskih vrsta

Osim na ulicama i u dvorištima, flori i fauni otoka divili smo se i u funchalskom botaničkom vrtu, s čije najviše točke puca divan pogled na grad i okolne brežuljke. Vrt je vrhunski organiziran i daje presjek svega što se može naći na otoku, uključujući i sočne plodove papaje, manga, avokada, marakuje.

Osim lokalnog bilja, ovdje se nalazi približno dvije tisuće petsto biljnih i životinjskih vrsta iz cijeloga svijeta te je vrt prava riznica bioraznolikosti.

One sklonije povijesti i kulturi Funchal će privući crkvama i muzejima ‒ povijesti, umjetnosti, vina, šećera ili električne energije u kojem se može vidjeti kako Madeira još od kraja 19. stoljeća, zahvaljujući hidroenergiji, uspijeva zadovoljiti svoje potrebe za električnom energijom.

Riba, restorani, slastice

Nakon razgledavanja se i ogladni, a obroci na Madeiri šareni su i slatki kao i sama priroda iz koje dolaze. Uz već spomenute vrste tropskoga voća, na otoku rado jedu ribu i školjke pa nas je posjet lokalnoj tržnici i ribarnici na Mercado dos Lavradoresu u Funchalu razveselio kao djecu. Sve smo htjeli probati ili ponijeti u svoj hostel.

Od riba je najčešća tuna, ali puno se nudi i bakalar, koji se, iako nije domaća riba, u Portugalu jede od davnina. Espada, riba duga i uska tijela i izuzetno neprivlačnih, oštrih zuba, koja nastanjuje morsko dno, često se priprema i poslužuje u restoranima.

Za one koji nisu u mogućnosti sami kuhati ili jesti u nekoj od brojnih taverni uz obalu, a u koje će vas, slično kao u Grčkoj i Maroku, vabiti konobari i „domaćice“, dobro je opskrbiti se voćem i lokalnim specijalitetom bolo do caco, tj. kruhom sa začinjenim maslacem koji nije samo fin i zasitan već je i praktičan za ponijeti ako kružite otokom u potrazi za avanturama.

Ljubitelji slastica ne smiju propustiti pasteis de nata, tortice od lisnatog tijesta i slatke kreme od jaja, te bolo de mel, kolač s lokalnim medom šećerne trske.

Blagodati života na otoku

Brojni se otočani bave turizmom pa se smještaj može naći u hotelima, hostelima i privatnim apartmanima, kojih ne manjka. Naši su domaćini bili izuzetno mladi, gostoljubivi, u pravoj mjeri otvoreni i pričljivi.

Iako su nam se žalili na visoku stopu nezaposlenosti te odljev mladih ljudi koji se sele u Lisabon, pa i dalje, kako bi se školovali ili zaposlili, ima i pridošlica, prije svega Britanaca koji ovdje traže bolji i mirniji život. Oni ovdje kupuju kuće jer su prepoznali blagodati života na otoku.

Madeira je poznata i po pro­izvodnji vrlo kvalitetne kožne obuće te svakojakih proizvoda od pruća i pluta, no mnogi su doista bez posla i vrijeme krate igrajući tavlu na osunčanim terasama.

Slavno vino i još slavniji nogometaš

Ipak, mnogi su svoj kruh pronašli u poljoprivredi. Naime, cijeli je jug otoka plodan i posebice pogodan za uzgoj voća, cvijeća i šećerne trske. Vrhunski proizvod poljoprivrednika je slavno vino Madeira, vjerojatno najpoznatiji otočni brend uz nogometaša Cristiana Ronalda.

Iako dolazi u četiri glavne sorte (malvasia, bual, verdelho i sercial) koje variraju od najslađih do vrlo suhih vina, najčešće se konzumira kao desertno vino i vrlo je cijenjeno ako je dulje odležalo. Popularno je piće i poncha, kombinacija tropskog voća, šećera i domaćeg alkohola iz šećerne trske.

Lijepi sjever

Sjeverni dio otoka nije ni približno prijazan kao jug, no brojni klifovi i savršena mjesta za surfanje pozivnica su za avanturiste koja se ne odbija. Iako je hladniji i manje osunčan, bio mi je draži jer je manje napučen, nudi veličanstvene zalaske sunca i nebrojeno mnogo lokacija za hodanje i istraživanje.

Osim surfanja i ronjenja, ono što najviše privlači turiste na Madeiru su levade, kilometrima dugi kanali za navodnjavanje koji su se počeli graditi ubrzo nakon otkrivanja otoka u 15. stoljeću.

Danas ih prate uglavnom uređene pješačke staze. U najvećem broju levada i danas ima vode koja se tim utrtim putovima s planina na sjeveru i dalje slijeva prema moru. Mreža ovih kanala ukupno je duga 1400 kilometara, a za istraživanje po ovom labirintu potrebno je opremiti se uputama, ali i svjetiljkama i kabanicama koje će dobro doći u neočekivanim tunelima ili gustim šumama na koje se putom može naići.

Uzdignuti od zemaljskoga

Osim levada, spektakularni su i planinski vrhovi, primjerice, Pico do Arieiro i Pico Ruivo. Na Picu do Arieiru, tihom i prekrivenom oblacima, zbilja sam se osjećala uzdignutom od zemaljskoga, blaženom i najbližom miru, više nego ikad prije u životu.

Vrh je sa svojih 1818 metara nadmorske visine začuđujuće pristupačan, s izgrađenom cestom koja vodi do vojne baze, ali i urednim stubama usječenima u stijenu. Stoga posjetitelje od ovog fenomenalnog doživljaja može odvratiti samo nedostatak vremena ili nepovoljna vremenska prognoza, jer su na ovoj visini vrlo česti hladni vjetrovi i magla.

Curral das Freiras i Ponta do Pargo

U središtu otoka, usred planinskih vrhunaca, izolirano i zaštićeno, nalazi se mjestašce, a nekad utočište, Curral das Freiras. Sredinom 16. stoljeća, u bijegu od gusara, časne su se sestre povukle u ovu izoliranu udolinu i tu našle potreban mir i sigurnost. Isti osjećaj spokoja i danas prati ovo mjesto koje, unatoč svojoj ljepoti, nije prenapučeno gostima. Iako mu nekad nije bilo lako pristupiti te je bilo potrebno puno upornosti i hrabrosti da se onamo stigne, danas se ovamo može doći skrivenim cestama koje vijugaju kroz gustu borovu šumu.

Ako unajmite automobil ‒ što je, unatoč temperamentnom načinu vožnje Portugalaca uskim i iznimno strmim otočnim uličicama, još najbolji način za istraživanje ‒ svakako slijedite naš put i pođite do najzapadnije točke otoka ‒ Ponta do Pargo. Sa svjetionika, izgrađenog 1922. na 300 metara visokom klifu, i danas se pruža pogled na najljepši zalazak sunca na Madeiri. Posebno je lijep ako ga, kao u našem slučaju, slijede proljetna oluja, kiša i silovit, a ipak topao vjetar.

Rezervat prirode

Posjetiti treba i klif Cabo Girão, drugi po visini u Europi. Mi smo za ovo mjesto odvojili samo malo vremena jer je, zbog dostupnosti turističkim autobusima, klif privukao i brojne prodavače drangulija pa je time ponešto izgubio od svoje čari.

U blizini je i Rocha do Navio, miran, a iznimno šaren rezervat prirode. Proteže se nekoliko kilometara uz morsku obalu, nudeći divan pogled ne samo na more nego i na divovske slapove koji se spuštaju s planina. Tu smo svjedočili i upornosti lokalnih ljudi, kojima ni strmoglava litica nije bila prepreka za gradnju kamenitih terasa koje omogućuju sadnju banana i vinove loze uz samu plažu.

Tamno zelenilo biljaka, plavetnilo mora, neba i slapova, tamnosiva boja pijeska i vulkanskih stijena stapali su se u zanimljiv kolaž, dajući mi pouku o veličanstvenosti prirode i njezinoj raznolikosti na tako malom prostoru.

Plivanje s dupinima i kitovima

Jedino što u dva tjedna nismo uspjeli stići iskusiti, a jako bih rado iskušala, jest plivanje s dupinima i kitovima! U malim ribarskim mjestima na jugoistoku otoka još postoje uspomene na kitolov, koji je bio raširen sve do sedamdesetih godina 20. stoljeća.

U muzeju u gradiću Machico može se vidjeti kako su od kitova, osim sala, mještani koristili i kosti, kožu, meso... Istim su trgovali i bili iskusni ribari i kitolovci. Danas se ovim fascinantnim životinjama pristupa na prikladan, neinvazivan način i moguće ih je promatrati s turističkih brodica, kao i dupine i kornjače.

Zbog svega ovoga jedva čekam svoj sljedeći posjet ovom čarobnom otoku, ali idućeg puta to će biti ljeti kako bih mogla upoznati i morski životinjski svijet, a možda i surfati i kupati se u prirodnim vulkanskim bazenima u Porto Monizu. Madeira je za mene bila pravi prašumski raj, idila vječnog proljeća kojoj se treba vraćati.