Kada si Amerikanac koji živi izvan svoje države toliko dugo kao i ja, navikneš se da te ljudi pitaju svakakve stvari. Navikneš se da pitaju zašto su Amerikanci toliko opsjednuti oružjem i zašto zdravstvena skrb u Americi nije besplatna. Navikneš se da pitaju o Trumpu i kakav je shopping u Targetu. I uvijek postoji netko tko želi znati što Amerikanci misle o njegovoj zemlji. (Kao da bih na sve ovo mogao odgovoriti dok stojim u redu ispred blagajne.)
Ali ono što svi žele znati jest zašto živim u Pučišćima kad ima toliko mjesta na svijetu gdje bih mogao biti. To me pitaju prijatelji. To me pitaju turisti. To me pitaju žene na aplikacijama za upoznavanje. Svećenik je jednom prilikom svima u gradu održao uskrsnu misu o tome. Postoji čak i čovjek koji svaki put kad me vidi ima iznenađeni izraz lica. “Oh, to si ti”, kaže mi, iako me vidio prije tjedan dana. "Još si ovdje."
Uvijek mu želim odgovoriti: „Naravno da sam još ovdje! Što misliš, kamo sam otišao?” Ali nikad to ne kažem jer razumijem njegovu reakciju. Shvaćam zašto svi tako reagiraju. U zemlji iz koje se toliko ljudi odselilo (i još odlaze) mora biti čudno da se netko u nju uselio. U mom slučaju to je još čudnije jer se, za razliku od većine useljenika u Hrvatsku, nisam nastanio u velikom gradu poput Splita ili Zagreba. Odabrao sam živjeti u malom selu na mirnom otoku, daleko od bilo kakve trajektne luke, gdje baš nikome engleski jezik nije materinski.
Možda bi moj boravak ovdje bio razumljiviji da sam imao nekakvu poveznicu s Hrvatskom. Ali nisam je imao: moja obitelj nije bila dio dijaspore, nemam ni ženu ni posao koji bi me mamili na selidbu, a moje prezime ne završava na ić (iako se sada često šalim da se zovem Macleodić). Samo sam se pojavio ovdje jednog dana usred zime i spletom okolnosti nisam nikada otišao.
Razumijem zašto su ljudi znatiželjni. Da sam na njihovu mjestu, i ja bih bio. No odgovor zapravo i nije tako kompliciran. Prvi put sam došao u Pučišća 2016. godine na svjetskom biciklističkom putovanju. Bližila se zima, dani su postajali sve kraći, a nakon 17 mjeseci neprekidne vožnje biciklom bio sam spreman za predah. Znao sam da želim ostati u Europi – planirao sam sljedeće ljeto voziti Alpama – ali zbog pravila o schengenskim vizama bilo je samo nekoliko mjesta na koja sam mogao otići: Ujedinjeno Kraljevstvo i Irska, koje sam već bio posjetio, te Balkan koji je za mene još ostao neotkriven.
Bila je to laka odluka. Malo sam „proguglao“ i otkrio da Hrvatska ima tisuću otoka, uključujući i onaj na kojem se nalazi poznata plaža Zlatni rat. Shvatio sam da bi to bilo savršeno mjesto za višemjesečni odmor.
I tako sam krenuo ovamo, ne znajući ništa o državi, znao sam samo da se ovdje 90-ih godina vodio rat (o kojem nisam imao pojma), da je zemlja nekada bila komunistička (pretpostavljao sam da to znači da je bila dio Rusije) te da oblikom podsjeća na klingonski svemirski brod. Osim toga, Hrvatska mi je bila potpuni misterij.
Kako sam zapravo završio u Pučišćima, slučajna je priča koja uključuje njemačku olimpijsku reprezentaciju u bobu, bivšeg jugoslavenskog prvaka u MotoGP-u i tipa kojeg sam upoznao u pubu u sjevernoj Škotskoj, ali važno je samo da sam shvatio da sam otkrio nešto posebno jednom kada sam stigao ovdje. Nije me oduševilo samo kristalno čisto more ili bijele kamene kuće sa zelenim škurama. Bio je to osjećaj zajedništva koji sam osjetio. Dok se činilo da ostatak svijeta postaje sve užurbaniji i izoliraniji, evo ovog mirnog, pitoresknog sela na Jadranu, gdje ljudi noću ne zaključavaju vrata, gdje djeca satima trče bez nadzora, gdje ljudi voze desetljećima stare Fiate i razgovaraju na preklopne mobitele i gdje se susjedi uistinu raduju jedni drugima.
Štoviše, činilo mi se da im je drago što i mene vide.
Prve noći u Pučišćima našao sam se okružen grupom muškaraca koji su u kafiću pjevali i inzistirali su da me počaste pićem. Trećeg sam dana krenuo na tržnicu kad mi je prišao muškarac sa srebrnim brkovima. „Hej ti“, povikao je. „Znam te“, dodao je. „Znaš?“ Okrenuo sam se, siguran da me pobrkao s nekim. „Naravno, ti si biciklist iz Kalifornije“, rekao je. „Svi te poznaju.“ Pozvao me k sebi u goste. Trideset minuta poslije sjedili smo na njegovoj terasi i pijuckali orahovicu dok je njegova žena postavljala još jedno mjesto za objed.
Tako je izgledala cijela moja prva zima. Svaki dan bi me netko pozvao na kavu, otkrio mi neku tajnu špilju ili bi mi pokazao umjetničko djelo koje kipari. Uključivali su me u krštenja svoje djece, naučili me psovati i upozorili na propuh. Kad sam dobio gripu za Novu godinu, prijatelj mi je donio lijek. Kad me pas ugrizao za nogu, vlasnici su mi dali maslinovo ulje i kivi iz svog vrta. Nije prošao tjedan dana a da mi netko nije donio kolač na vrata.
Tu sam prvu zimu proveo kao u bajci, ali onda je došlo proljeće, vrijeme da ponovno krenem na put. Spakirao sam stvari na bicikl, pozdravio se s novim prijateljima i u travnju 2017. otišao s otoka, misleći da je to zauvijek. Ali čim sam otišao, shvatio sam koliko mi nedostaje. Tjednima sam se vozio Italijom, ali sve što sam želio bilo je vratiti se na taj otok na kojem sam proveo pet čarobnih mjeseci. Mislio sam da će taj osjećaj nestati, ali što sam išao dalje, postajao je sve jači. Tako sam se konačno jednog dana odlučio prestati boriti protiv sebe. Kupio sam kartu u jednom smjeru za Split i nekoliko dana prije Božića vratio sam se u Pučišća bez ikakvih planova.
Otada su prošle četiri godine, a moja ljubav prema ovoj zemlji samo se produbila. Nije savršeno, naravno. Ponekad je usamljeno biti jedini Amerikanac, birokracija je frustrirajuća, a jezik je nemoguće naučiti. Mnogo razmišljam o tome što sam propustio kod kuće: vjenčanja i mature, blagdanska druženja, bakin sprovod. Moje nećakinje i nećaci odrastaju. Razmišljam o tome koliko je teško pronaći ljubav na ovako izoliranom mjestu i kako će biti teško nastaviti moje biciklističko putovanje ako to ikada poželim. Sada imam 43 godine i vrijeme baš i nije na mojoj strani.
S druge strane, možda je to u redu. Proputovao sam dovoljno za jedan život i ako više nikamo ne odem, ne mogu se požaliti. Neki ljudi cijeli život ne nađu svoja Pučišća. Svjestan sam koliko sam sretan. Zato, kada me ljudi pitaju zašto još živim ovdje, samo im kažem: „Jer je to moj dom. I zato što ne postoji drugo mjesto na kojem bih radije bio.“
.png)
.png)
