Jesenski ekvinocij - otvorimo se primanju na svim razinama

Svijet prihvaća onakvog kakav jest

Ekvinocij je dragocjen trenutak ravnoteže između suprotnih energija, svjetlosti i tame, topline i hladnoće, aktivnosti i mirovanja, davanja i primanja, sadnje i žetve. U astrološkom smislu, jesenski ekvinocij obilježen je ulaskom Sunca u znak Vage. Zamislite vagu čije se plitice lagano njišu, pretežu čas na jednu, čas na drugu stranu, dok se na koncu ne smire.

Stanje ravnoteže nije statičan čin, nije ga lako ni postići ni zadržati. Ravnoteža u naš život dolazi s mudrošću koju moramo zaslužiti i naučiti kroz vlastita iskustva. Ta se mudrost u trenutku jesenskog ekvinocija svodi na tri naizgled jednostavne stvari: primanje, puštanje suvišnoga i obnavljanje, u tami vlastite nutrine.

‘Ako ne znate kako, promatrajte pojave u prirodi, ona će vam dati jasne odgovore i inspiraciju’ Nikola Tesla

Iz plodova čuvaju se sjemenke novoga života

Jesen je za mnoge od nas prekrasno godišnje doba. Priroda nas očarava raskošnim bojama, od zelenih nijansi polako prelazi u žutu i zlatnu, crvenu i smeđu. S veseljem odlazimo u berbe jabuka, grožđa ili kestena, uživamo u obilnim plodovima povrća i voća koje spremamo za zimu. Raskošne boje, mirisi i okusi dokaz su darežljivosti majke prirode, ali i marljivog rada bez kojeg ne bi bilo svih tih plodova.

Jesen u vrtlogu boja sve glasnije šuška suhim lišćem, podiže vjetrove i diše sve hladnijim dahom. U svoj toj ljepoti priroda zapravo umire, no iz plodova koje smo ubrali, kao i onih simboličkih plodova – rezultata naših aktivnosti, čuvamo sjemenke novog života.

Sve što možemo vidjeti da se događa u prirodi, žetva, skupljanje plodova, priprema zimnice, svečanosti kojima izražavamo zahvalnost, sve se to događa i u našoj nutrini. Sve ono što smo simbolički posadili u prvom dijelu godine, svi naši planovi, snovi, ciljevi i nade dozreli su, baš poput plodova prirode. Ciljevi oko kojih smo se potrudili – one sjemenke naših namjera koje su dobile našu pozornost, naše vrijeme, trud, novac, misli, strasti – donose nam bogate plodove.

Osloniti se na mudrost

Ima, naravno, i onih sjemenki koje nisu pale na plodno tlo. Neke namjere nisu bile dovoljno precizno oblikovane, neki ciljevi nisu bili dovoljno važni ili zanimljivi da bismo se oko njih dovoljno potrudili. U trenutku ekvinocija pravi je trenutak da provjerimo kakve plodove svojih aktivnosti možemo ubrati. Promislimo što ćemo s njima dalje napraviti, kako ih sačuvati.

U svojim smo iskustvima učili što znače dobitci i gubitci. Sad se trebamo osloniti na mudrost koju smo stekli. Priroda nam pokazuje kako je sad trenutak da smirimo aktivne, stvaralačke energije usmjerene prema postizanju ciljeva. Kao što tijekom jeseni priroda polako umire, to je vrijeme da i u sebi pustimo mnoge naše aktivnosti i ciljeve da dođu svome kraju.

Otvorite ruke da biste primili

Od proljeća do konca ljeta trajala je sezona davanja. Davali smo se svijetu i drugima, svojim snovima, ponekad promišljeno, ponekad impulzivno. Plitica na vagi prevagnula je u korist stvaranja i manifestacije. Ekvinocij je trenutak kad se otvaramo primanju, na svim razinama. Bilo bi dobro da pri tome pustimo očekivanja i svaki unutrašnji žestoki impuls za djelovanjem, neumjerenu ambiciju ili pohepu, te da jednostavno širom otvorimo svoje ruke puštajući sve ono za što smo se čvrsto držali.

Tada u naša slobodna naručja, otvorene umove i srca može poteći energija primanja. Još je bolje to upotpuniti osjećajem zahvalnosti. Da bismo došli u dodir s duhovnom stranom ekvinocija, nije potrebno ništa veliko i dramatično, dovoljno je djelovati u malim, svakodnevnim stvarima. Naš mali ekvinocijski ritual zahvalnosti ili svečanost kojom slavimo život i njegovo obilje može biti sasvim jednostavan, naizgled uobičajen jesenski posao poput pripremanja zimnice ili pospremanja ljetne odjeće.

No ako to radimo pomno, svjesni obilja koje primamo, ti će jednostavni poslovi dobiti dublje značenje. Možda će naš ritual biti šetnja sa zamotuljkom vrućih, mirisnih kestena uz misli o svemu na čemu možemo biti zahvalni. Možda ćemo zapaliti svijeću i meditirati o svjetlosti ili ćemo u svom vrtu skupljati i paliti suho lišće. Kakav god bio naš mali ekvinocijski ritual, napravimo ga s mislima o zahvalnosti i puštanju.

Što možemo naučiti od lišća

Uzmite ove jeseni malo vremena da se povežete s onim što se događa oko vas, u prirodi. Ne dopustite da vam promakne njeno dublje značenje. To se u našem užurbanom, bučnom svijetu može lako dogoditi. Krenite u šetnju prirodom ili mirnijim i zelenijim dijelom grada. Isključite mobitel, pomno promatrajte boju neba, travu, drveće... Pokušajte osjetiti zrak, mirise, čuti vjetar i šuštanje lišća. Drveće u jesen odbacuje lišće.

I mi na simboličkoj razini imamo lišće. U prvom dijelu godine to naše lišće skupljalo je energiju, pomagalo nam da hranimo svoje biće i rastemo. No sad je ono završilo svoj zadatak. Priroda nam pokazuje da je nužno odbaciti viškove, pustiti sve suvišno. Zapitajte se: „Što trebam pustiti? Što me opterećuje?“ Dok promatrate lišće drveća kako opada i na tlu stvara hranjivi sloj koji će poslužiti sljedećem buđenju prirode, razmislite o svom vlastitom lišću.

Puštate li ga ili se držite onoga što je umrlo? Kako mudrost vašeg iskustva i snaga puštanja može biti hranjivi sloj nove faze vašeg života? Kad se povežete s ritmom godišnjih doba, osjećat ćete se svake godne obnovljeno i preporođeno. Ako se ništa u vama ne promijeni, onda će vaša budućnost biti potpuno ista kao i vaša prošlost.

Silazak u podzemlje

Najmističniji i naduhovniji dio jesenskog ekvinocija odnosi se na obnavljanje u tami vlastite nutrine. Motiv silaska u podzemlje i prepuštanja tami prisutan je u gotovo svim drevnim civilizacijama, u njihovim hramovima, u mitovima. Svjetlost za jesenskog ekvinocija uhvaćena na stubama majanskih piramida stvarala je dojam zmije koja silazi. Pernata zmija ezoterični je simbol spajanja suprotnosti, a za proljetnog bi se ekvinocija svjetlost poput pernate zmije ponovo uspinjala stubama hrama.

Među najpoznatije mitove koji motivom silaska u podzemlje opisuju duboki unutrašnji preporod koji se može dogoditi samo ako prihvatimo nužnost završetaka i puštanja ubrajaju se mitovi o Ozirisu i o Dionizu, sumerski mit o Inani i starogrčki mit o Demetri. Inana i Demetra božice su plodnosti i prirode, personifikacije Majke Zemlje. Mit o Inani koja se spušta u podzemlje povezan je s ciklusima Venere, no važan je jer opisuje prirodni ciklus završetka i smrti, dubokog obnavljanja u tami i slavnog povratka.

Kad je mladu djevicu Perzefonu oteo Had, bog podzemlja, njena se majka Demetra od tuge povukla sa Zemlje. Zavladalo je neplodno razdoblje mirovanja, tugovanja, smrti. Intervencijom cijelog božanskog panteona postignut je dogovor da Perzfona dio godine provodi s majkom Demetrom, tada je priroda budna i plodna, a dio godine provodi kao kraljica podzemlja, tada priroda miruje i obnavlja se iznutra.

Simbolička poruka uvijek je ista – postoji trenutak u godini za završetke, trenutak kad se iz vanjskoga svijeta okrećemo unutrašnjim predjelima da bismo omogućili promjenu i osobni rast. Poput drevnih božanstava i mi ćemo se u svojoj nutirni prepustiti sadržajima nesvjesnoga, dopustiti da nepotrebni djelovi našeg života simbolički umru kako bismo se obnovili i pripremili na povratak.

Unutarnja ravnoteža

Trenutak ekvinocija unutrašnja je priprema za dolazeće razdoblje mirovanja i tame. Tri dana ekvinocija možemo odvojiti da bismo prihvatili ideju završetka, nužnost puštanja. I svjetlost i tama dijelovi su života. Možemo li pronaći ravnotežu između pozitivnih osobina kojima se ponosimo i onih skrivenih, nepriznatih, odbačenih, koje neće same od sebe nestati? Možemo li pustiti određenu sliku koju imamo o sebi, sačinjenu od pozitivnih osobina i osvijestiti ono čime se ne ponosimo.

Možemo li završiti neke neugodne epizode iz svog života i prihvatiti neugodnosti i tuge – tu simboličnu tamu, da bismo se iscjelili? Kako ćemo prihvatiti dolazak tame? Možemo li je osjetiti kao tihu prijateljicu koja nas hrani? U njenom zagrljaju sve je sporo, no mirovanje je potrebno da bi duša mogla nastaviti svoj rast.