Čim je stigao u Marakeš, u državi Maroko, jedan je misionar odlučio da će svakoga jutra prošetati pustinjom koja se protezala uz rub grada. U svojoj prvoj šetnji, primijetio je čovjeka koji leži na pijesku, rukama milujući tlo dok je uši prislanjao na zemlju.

“On je lud“, pomislio je misionar. No svakog je jutra na istom tom mjestu viđao čovjeka, a nakon mjesec dana, intrigiran njegovim ponašanjem, odlučio mu je prići.

Kleknuo je pored njega i na lošem arapskom upitao: “Što to radiš?“

“Pravim društvo pustinji i pružam joj utjehu jer je usamljena i u suzama“, odgovorio je čovjek.

“Nisam znao da pustinja može plakati“, reče misionar.

“Plače svaki dan jer sanja o tome da postane korisna i pretvori se u ogroman vrt u kojem bi ljudi mogli uzgajati cvijeće i držati ovce“, odgovori mu čovjek.

“Reci pustinji da je svoju misiju ispunila jako dobro. Svaki put kada prolazim njome, mogu razumjeti istinsku veličinu ljudskih bića jer mi njezina prostranost dozvoljava da uvidim kako smo maleni pred Bogom. Kada promatram njezin pijesak, zamišljam milijune ljudi diljem svijeta koji su odgajani slično, iako svijet nije za svakoga jednak. Njezine mi planine pomažu u meditaciji. A dok promatram izlazak sunca na horizontu, moja se duša ispuni radošću i tada sam bliži Stvoritelju“, reče misionar i rastade se od čovjeka, nastavljajući sa svojim dnevnim obavezama.

Na njegovo iznenađenje, sljedećeg je juta pronašao čovjeka na istom mjestu u istoj poziciji.

“Jesi li rekao pustinji sve što sam ti ispričao?“, upitao je.

Čovjek je potvrdnu kimnuo glavom.

“I usprkos tome, ona još uvijek plače?“

“Čujem svaki njezin jecaj. Sada plače jer je provela tisuće godina uvjerena da je potpuno beskorisna i utrošila to vrijeme proklinjući Boga i vlastitu sudbinu“, reče misionar.

“Onda reci pustinji da unatoč kratkom životnome vijeku, ljudi često smatraju da su beskorisni. Rijetko pronalazimo razlog svog postojanja i smatramo da je Bog nepravedan prema nama. Kada napokon stigne trenutak u kojem jasno vidimo razlog svog rođenja, smatramo da je prekasno za promjenu i nastavljamo patiti. Baš poput pustinje, krivimo sami sebe za vrijeme koje smo potratili“, odgovori mu misionar.

“Nisam siguran da će pustinja to shvatiti“, reče čovjek. “Toliko je navikla je na patnju da ne može stvari vidjeti drukčije.“

“Tada trebamo učiniti ono što ja uvijek činim kada osjećam da su ljudi izgubili vjeru. Pomolimo se“, zaključi misionar.

Obojica su kleknula i počela moliti; jedan se okrenuo prema Meki jer je bio musliman, a drugi je sklopio dlanove na grudima jer je bio katolik. Zatim su se molili, svaki svom Bogu.

Kada je sutradan misionar pošao u svoju jutarnju šetnju, čovjeka više nije bilo. Na mjestu gdje je čovjek grlio pijesak, tlo je bilo vlažno, kao da se napravio malen izvor. Tijekom sljedećih mjeseci, izvor je sve više rastao, a narod je oko njega izgradio bunar.

To se mjesto danas zove “Bunar pustinjskih suza“. Kažu da će oni koji iz njega popiju vode moći razlog svoje patnje pretvoriti u razlog svoje radosti; i na kraju će pronaći svoj istinski put.

Izvor: paulocoelhoblog.com