Deepak Chopra: Svi možemo nanovo izmisliti svoje tijelo ako probudimo dušu

1. dio intervjua s Deepakom Choprom: Mi smo kreatori svojih doživljaja

Noonan Gores: Koliko je važan utjecaj mikrobioma na zdravlje?

Gen je niz nukleotida u DNK-u. Prosječan gen sastoji se od 1000 nukleotida. Sam DNK izgrađen je od samo četiri nukleotida – adenina (A), guanina (G), citozina (C) i tiamina (T), i to je abeceda života. Bez obzira na to je li taj život u obliku banane, komarca, vodenkonja, krokodila ili ljudskog bića, riječ je o samo četiri slova. U engleskoj abecedi postoji 26 slova, a život koristi samo četiri slova.

To je DNK i smješten je u 46 kromosoma koji su dio oplođene jajne stanice. Zamislite ih kao spiralne stube na kojima se nalaze molekule DNK-a; to je dio koji je odgovoran za nasljeđivanje. Tako imamo gene za plave oči, plavu kosu, neki ljudi imaju gen za ‘napoleonski’ nos... Ipak, vaše tijelo nisu samo ovaj ili onaj gen.

Vaše tijelo je simfonija, orkestar ili priča kreirana od tih riječi – ovdje se doslovce zbiva utjelovljenje riječi. To su 23 000 gena koje ste naslijedili od svojih roditelja.
Kada dolazite na svijet, osim ako to nije putem carskog reza, udišete sve vaginalne sekrete svoje majke. To nazivamo vertikalnim prijenosom mikrobioma jer se u tim sekretima može zateći oko 2000 raznih vrsta bakterija. Ako uračunate gene i iz tog izvora, to je ukupno 2,2 milijuna gena. To znači da su vam roditelji dali 23 000 gena, a vi ste samim ulaskom u ovaj svijet dobili dodatna 2,2 milijuna gena od Majke Zemlje. To nazivamo vertikalnom transmisijom mikrobioma.

Dodatne gene dobili ste u interakciji sa svojim roditeljima i braćom ili sestrama, maženjem, poljupcima, dodirom, dojenjem... Postoji poveznica između vašeg genoma i mikrobioma te životnih iskustava. I to je treća sastavnica, sloj bjelančevina koji se zove epigenom, a on regulira aktivnost vaših gena. Ono što u našoj knjizi zovemo supergenima je integrirana aktivnost gena naših roditelja, mikrobioma koji je naše stvarno ‘ja’ te epigenoma koji dolazi kao rezultat iskustva. To troje je u neprekidnoj interakciji.

Prema onomu što smo naučili, pet je stvari koje kreiraju ono što bismo mogli nazvati holističkom integracijom, a to su san, način na koji se nosimo sa stresom, kretanje, disanje i hrana. Kad je riječ o kretanju, naglasak bi trebao biti na pokretima koji koordiniraju tijelo i um, kao što je, na primjer, joga u kojoj svaka asana stimulira živce koji su povezani s različitim organima u tijelu. Pozdrav Suncu, npr., stimulira vagus, živac koji iz mozga ide do glasnica, a utječe na ekspresiju lica, disanje, srce pa tako i na sve organe u tijelu. Koordinacija uma i tijela poput stimulacije vagusa utječe na mikrobiom, bioregulaciju, otkucaje srca - na samoregulaciju i integraciju genoma, epigenoma i mikrobioma.

Kad je riječ o disanju, većina ljudi ne diše pravilno jer nisu prisutni u trenutku. Ako ste prisutni, vaše je disanje kvalitetnije. U jogijskoj tradiciji stotine je tehnika disanja. Neke tehnike ljudi mogu naučiti i u joga studijima, kao što je, na primjer, Ujjayi pranayama, disanje koje se provodi naizmjeničnim udahom kroz jednu, pa izdahom kroz drugu nosnicu. Sve te tehnike duboko utječu na visceralni sustav koji je povezan s raznim dijelovima tijela.

Važne su i emocije. Što vas više emocije povezuju sa životom ‒ a tu je riječ o emocijama koje istočne kulture nazivaju božanstvenim emocijama, poput ljubavi, radosti, suosjećanja, staloženosti ‒ to ćete više biti u stanju koje podržava samoregulaciju. Emocije poput krivnje, srama, depresije, ljutnje, agresije, ozlojeđenosti i tuge ometaju samoregulaciju.

I na kraju je hrana, kao važan čimbenik holističke integracije. Ako je hrana koju jedete zagađena antibioticima, steroidima, hormonima ili pesticidima, to uništava mikrobiom i on tada tijelu šalje poruku da je započeo rat. Tada vaši geni reagiraju kao da je zaista ratno stanje: u tijelu započinju upalni procesi, a te upale remete epigenom, što vodi k razvoju novih upala.

Noonan Gores: Kad osjećamo fizičku bol ili bolujemo od neke bolesti, ako smo u strahu koji nas koči, kako možemo preusmjeriti svoju pozornost?

Chopra: Kad postoji fizička bol, zbog upale, ozljede ili bolesti, ona vas poziva da na nju obratite pozornost. Ako joj se pokušate oduprijeti, stanje se samo pogoršava. Stoga, svu svoju pozornost trebate usmjeriti na tu bol. To je varijacija na onu Rumijevu misao da je upravo bol lijek za bol. Dakle, osvijestite bol bez razmišljanja o tome koliko vas boli. Ovdje je riječ o pozornosti koja je zapravo stanje svjesnosti o tome da vas nešto boli i ta svjesnost ujedno rezultira samoregulacijom.

Kad osjećate bol, najbolja stvar koju možete učiniti jest osvijestiti tu bol, bez ikakvih primisli i intencija, samo uz svjesnost. Druga stvar je meditacija do razine transcendencije, do trenutka kad više nije potrebna mantra i gdje se više ne vežete uz misli. To je stanje čiste svijesti transcendencije, u kojemu ne postoji bol. Bol je, naime, dio svijeta omeđenog prostorom i vremenom, kauzalnošću, a stanje transcendencije sve to nadilazi. Tako bismo se trebali odnositi prema fizičkom bolu i, dakako, liječiti osnovnu bolest.

Postoji i druga vrsta boli, ona koju nazivamo – patnja. Tu vrstu boli, koliko znamo, životinje ne osjećaju. Poznata vam je ona: ‘Zašto me nije nazvao/nazvala?’ ili neka slična banalna stvar. Ljudska je patnja drugačija od patnje životinja. Mi volimo sve preispitivati, na primjer, muči nas zašto moramo ostarjeti. Mnogi se ljudi brinu zbog starenja te tako brže ostare, umjesto da svoje tijelo i um počnu hraniti stvarima koje to mogu ispraviti.

Osim straha od starenja, tu je i strah od nemoći, od odbijanja i onaj najveći – strah od smrti. Mnogi ljudi osjećaju egzistencijalnu patnju; ona nadilazi fizički bol, ali ga može izazvati. Osnovni problem je patnja koju izaziva nerazumijevanje stvarnosti. Istočnjačka mudrost to naziva nepoznavanjem sebe, a riječ je o držanju za ono što se ne može zadržati. Svako iskustvo, samo po sebi, uvijek ima početak, sredinu i kraj. Iskustva koja ste imali kao tinejdžer su završila i ne možete ih zadržati.

Ništa ne možete zadržati, no ljudi to uvijek iznova pokušavaju. Vežu se za nešto što se giba i mijenja, a ne za postojane stvari. To je kao da se pokušavate uhvatiti za povjetarac. Nepoznavanje sebe prvi je problem, a grčevito vezivanje uz ono što ne postoji je drugi. Treći problem je strah od prolaznosti koji proizlazi iz svega navedenoga. Četvrti problem je naša identifikacija sa svojim fiktivnim, od društva nametnutim identitetom, dakle, sa svojim egom. Peti je problem strah od smrti.

To su temelji ljudske patnje, a jedini lijek za to je da pronađete svoj stvarni identitet koji nije omeđen prostorom i vremenom. Nazovimo ga dušom. Ako je izgubite, patit ćete, ali ako se ponovo povežete sa samom svojom srži, možete prolaziti kroz iskustvo, uživati u njemu, a da pritom uz to iskustvo niste vezani. Istočni mudraci smatraju da je vezanost uz iskustvo zapravo vezanost uz karmu. A kad smo vezani uz karmu, znači da patimo.

Oslobađajući se karme, oslobađamo kreativnost. Dakle, nasuprot karme je kreativnost - i tu je ultimativno iscjeljenje. Postoje, znači, fizičko, psihičko i emotivno iscjeljenje, no, u konačnici, iscjeljenje je ponovno prisjećanje naše cjelovitosti, odnosno, prisjećanje na ono tko smo uistinu, u svojoj srži. Zdravlje, ozdravljenje, cjelovitost, svetost - sve je to izjednačeno.

PageBreak

Noonan Gores: Znate reći kako se svakoga dana budimo kao novi ljudi. Novi organi i dijelovi tijela svakoga tjedna, svakoga mjeseca… Je li onda naš um ono što nas zadržava u stanju bolesti?

Chopra: U našem se tijelu stalno nešto događa. Zapravo je cijeli svemir aktivan i ništa ne stoji u mjestu. Osim, možda, muzeja, koji se na kraju ipak mijenjaju, a neki od njih više i ne postoje. Ako ste dio živućeg univerzuma, sve je aktivno. Poput rijeke; ona izgleda isto, ali nije ista.

Grčki filozof Arkesilaj je rekao: ‘Nijedan čovjek ne može u istu rijeku ući dva puta.’ U svakom trenutku riječ je o novom čovjeku i o novoj rijeci. Ne možete dvaput biti u istom tijelu jer u svakom trenutku vaše tijelo je aktivno ‒ jedete, udišete, izdišete, probavljate, razmišljate...

U konstantom je pokretu i u ovom trenutku više nemate isto tijelo kakvo je bilo prije nekoliko trenutaka. Posljednji put kad sam išao na Havaje, ponio sam isti kovčeg, ali ne i isto tijelo - to je bilo drugačije tijelo. Ovisno o tome s koje razine promatrate stvar, vaše tijelo se pali i gasi, a to znači da se rađa i umire. Gdje god pogledate, to ste različiti „vi“, reciklirani.

Stanice želuca recikliraju se svakih pet dana. Svakog mjeseca imate novu kožu. Svaka tri mjeseca imate novi kostur. Čak se i DNK, koji čuva ‘sjećanja’ na milijune godina evolucije, reciklira svakih šest tjedana. U roku od jedne godine reciklira se 98 posto vašeg tijela. Možda ćete pomisliti da sve izgleda isto kao prošle godine, ali to nije istina.

Ako malo bolje pogledate, ovaj današnji model malo je stariji od prošlogodišnjeg. Ono što se u biti reciklira je sjećanje, memorija ‒ karma. Iako svakih pet dana imate nove stanice u želucu, one i dalje pamte kako stvoriti klorovodičnu kiselinu. Stanice DNK-a recikliraju se svakih šest tjedana, no one i dalje pamte svu povijest života.

Znači, ono što se reciklira je memorija. A gdje je ona u svijesti? Većina memorije su uvjetovana sjećanja. Primjerice, ‘sa 45 bih trebala ući u menopauzu’ ili ‘sa 65 bih trebala poći u mirovinu i nakon toga završiti u staračkom domu s kateterom’. Sve je to uvjetovani um koji se reciklira.

Mnogi će pomisliti da govorim gluposti, ali to je istina. Ako želite promijeniti svoje tijelo, čak i njegov fizički izgled, morate transcendirati iznad (uvjetovanog) sjećanja jer ono je smješteno u svijesti i odatle se ne može izbrisati. Zato trebate transcendirati do razine koja je iznad sjećanja i s te biste razine trebali inducirati nova sjećanja. Sjećanja poput dobre zabave, zaljubljivanja, slušanja glazbe ili poezije i plesanja nalaze se u prvom planu, a traumatična su u pozadini - iako su u sjeni radosnih trenutaka, ona su tamo. Svi možemo nanovo ‘izmisliti’ svoje tijelo ako probudimo svoju dušu. Drugi način ne postoji.

Noonan Gores: Kad bi vam voljena osoba rekla da je u terminalnoj fazi raka, što biste joj savjetovali?

Chopra: Svojim pacijentima uvijek savjetujem da vjeruju u svoju dijagnozu ako je ona potvrđena. Ako netko kaže da imate rak ili bilo koju drugu bolest, trebate potražiti više mišljenja. Ako se prvotna dijagnoza potvrdi, imate je. Dobro je vjerovati dijagnozi jer tad s njom nešto možete i učiniti. No nemojte vjerovati prognozama. Prognoza je kad vam netko kaže da imate još tri mjeseca života ili da 60 posto ljudi s vašom bolešću umire unutar šest mjeseci.

To je kao da tvrdimo kolika je danas temperatura prema podacima o temperaturi kakva je na današnji dan bila prije godinu dana. Ako ste iz New Yorka, gdje je prosječna temperatura 24 °C, to mi ne govori koja je temperatura upravo sada, kao što ni prosječna plaća neke države ili grada nije u korelaciji s vama.

Vašu prognozu nitko ne može stopostotno pogoditi. Zašto onda ne odabrati najbolju moguću? Kao što sam već govorio, koliko znamo, samo pet posto bolesti izravno je povezano s mutacijom gena. To znači da u 95 posto slučajeva možete učiniti nešto da biste utjecali na ishod bolesti. Vi ste aktivni sudionik. Predlažem da se informirate, saznate sve što možete o svojem stanju, možda i više od liječnika.

Pretražujte sve dostupne izvore, medicinske knjige, portale, sve. Nešto od toga će djelovati, nešto neće, ali intuitivno ćete znati što za vas osobno ima smisla. Potom sve dobro proučite – mentalno, zdravstveno, duhovno iscjeljenje, biljke, tipove prehrane i hranu, lijekove, okoliš – sve ono što kreira iskustvo života.

Za to vrijeme, u akutnim stadijima bolesti, koristite ono što nazivamo mehanicističkom medicinom – kada dobijete infekciju i u sebi imate mnogo loših bakterija, što rezultira upalom pluća, antibiotik će vam pomoći da je prebolite, ali neće utjecati na mogućnost povratka iste bolesti. Medicina je korisna. Farmacija, terapijske intervencije, operacije i ostale stvari također su korisne. Rekao bih da je tu riječ o pet, možda 10 posto akutnih bolesti.

S druge strane, ako bolujete od kronične bolesti, bez obzira na to je li to rak, srčana tegoba ili terminalna faza bolesti, koristite holistički pristup. On uključuje sve – um, tijelo, emocije, odnose, osjetilna iskustva, zvuk, dodir, vid – i sva su ta iskustva u korelaciji s našom unutarnjom ljekarnom. Baš kao i aromaterapija, glazbena terapija, zvukoterapija, terapeutski dodir, reiki, hipnoterapija, meditacija i iscjeljivanje energijom - sve to ima uporište u našoj svijesti.

To je paleta doživljaja koja utječe na iskustvo uma, tijela i emocija, stoga se ne držite slijepo prognoza. Svi smo svjedočili spontanim remisijama u mnogim bolestima. Moj najvažniji savjet jest: budite iznad straha od smrti jer smrt se događa iskustvu, a ne vama.