Kako vježbati duhovnost u svakodnevici

Koliko god se činilo razumljivim i jednostavnim, neke osnovne duhovne principe nije uvijek lako primijeniti u svakodnevnom životu. No važno je ustrajati jer njihovom primjenom naš život postaje bolji, smireniji i sretniji te, u konačnici, s lakoćom uravnotežujemo duhovno i materijalno.

Prihvaćanje se odnosi na objektivno sagledavanje vlastite stvarnosti. Zatrpani smo bezbrojnim informacijama izvanjskoga svijeta koje neizbježno zatrpavaju naš um raznim slikama, idejama i prividima, pa se često trebamo potruditi u prihvaćanju osobne stvarnosti. Možda nam se mnogo toga u našoj stvarnosti ne sviđa, no nećemo ništa postići zabijanjem glave u pijesak ili ispraznim žalopojkama.

Kad otvorimo oči da bismo vidjeli ono što jest i kad to prihvatimo, lakše ćemo naći načine kako promijeniti ono što možemo sami mijenjati. Lakše ćemo uočavati nove i različite mogućnosti.

U prihvaćanje stvarnosti trebali bismo uključiti i prihvaćanje vlastite životne svrhe. Ona možda nije glamurozna, veličanstvena, junačka kao u nekom filmu, no to ne znači da nije važna. Naš jedinstveni životni put ima svoju svrhu i dublje značenje u velikom tkanju života.

2. Zahvalnost i zadovoljstvo

Kad smo dovoljno zreli te prihvatimo stvarnost i svoju životnu svrhu, možemo uočiti sve blagoslove koje imamo. Ne trebamo se baviti onim što nemamo jer će nam nezadovoljstvo nagrizati srce. Trebamo se koncentrirati na ono što imamo. Koliko god nam se čini da imamo malo, malo materijalnog ili premalo duhovnog, važno je podsjetiti se da imamo dragocjeni dar života. Kad se fokusiramo na osnovne vrijednosti poput tijela, zdravlja, hrane, plavog neba, mira u kojem živimo, možemo prepoznati da imamo razloga za zahvalnost. Razlog zahvalnosti je i postojanje svih onih koje volimo, spoznaja da netko voli nas, svako iskustvo, vještina, talent koji posjedujemo. Kad postanemo svega toga svjesni, zahvalnost će nas povesti do zadovoljstva.

3. Strpljivost i povjerenje

Strpljivost je sposobnost da se razvijamo, čekamo kad je potrebno, bez zabrinutosti i bez prigovora. U svakodnevici često moramo trpjeti frustracije i razočaranja, izmiču nam nagrade i pohvale. Strpljivost je sposobnost samokontrole koju je lakše zadržati kad znamo tko smo i što želimo, kad znamo da smo na pravom putu.

Povjerenje da će nas nevidljivi tokovi života povesti onamo kamo trebamo ići učvršćeno je prihvaćanjem stvarnosti i strpljivošću. Povjerenje je intuitivna spoznaja da ćemo dobiti sve što nam je stvarno potrebno, bez obzira na ono što mi sami mislimo da nam treba.

Dobiti ne znači kako ćemo prekriženih ruku čekati da nam nešto padne s neba, nego da ćemo u svakodnevnom radu i ostvarenju svojih zadataka i ciljeva dobiti podršku, da će nas nevidljivi tokovi života dovesti u pravi trenutak na pravo mjesto kako bismo sami postigli materijalnu sigurnost i duhovne uvide.

Povjerenje će nam pomoći da se odreknemo potrebe za kontrolom ljudi i situacija, uz vjeru da svaka osoba i svako iskustvo donose neku važnu poruku, spoznaju, blago nas usmjeravaju u pravom smjeru.

4. Velikodušnost i nesebično služenje

Velikodušnost se nadovezuje na povjerenje jer kad vjerujemo da će nas sam život dovesti u pravu priliku kako bismo si osigurali sve što nam treba, s lakoćom ćemo dijeliti ono što imamo. Kad pokrenemo tokove davanja, struje primanja jače će poteći prema nama. Velikodušnost će svojim vremenom i znanjem, svojim osmijesima, ljubavi ili materijalnim resursima pokrenuti neometani tok davanja i primanja u kojemu se osjećamo zbrinuto i sigurno.

Nesebično služenje ne znači da se moramo podrediti nekome i biti na usluzi. To znači svojim radom činiti nešto što je korisno i važno ne samo nama nego i široj zajednici. Nesebično služenje počiva na ideji da nećemo imati očekivanja, nećemo raditi ono što radimo kako bismo stekli neku posebnu korist.

Ono se razlikuje od naših svakodnevnih poslova koje i radimo za plaću da bismo osigurali sve zahtjeve materijalnog života. No koliko ste puta u svom redovnom poslu dali više nego što se od vas tražilo? Koliko ste puta ostali dulje, potrudili se, a da vas to nitko nije tražio ili uložili u posao svoje srce izloživši se opasnosti da budete povrijeđeni? Koliko ste puta bez razmišljanja priskočili u pomoć roditeljima, prijateljima, čak i neznancima? Tu su i svaka mala i velika stvar koju ste iz ljubavi napravili za svoje dijete ili partnera! To su trenuci nesebičnog služenja!

5.  Nevezanost i opraštanje

Važno je prepoznati da narav našeg materijalnog svijeta i našeg postojanja nije trajnost, nego stalna promjena. Ako se previše vežemo uz bilo što što se mijenja, što može nestati, prije ili poslije doživjet ćemo bol gubitka, razočaranje i patnju.

Nevezanost je sposobnost da prepoznamo svoje vlastite želje, odbojnosti, strahove, očekivanja, sve snažne emocije koje nas pokreću, da se odmaknemo od njih i promotrimo ih. Kad ih možemo promotriti, lakše ćemo prepoznati jesmo li zarobljeni, jesmo li se previše vezali bilo uz nešto materijalno, bilo uz neko uvjerenje ili emociju. Nevezanost je sposobnost da znamo što treba pustiti i kada treba pustiti. U vrtlogu života ostat ćemo smireni i sretni samo ako smo spremni na promjene.

Opraštanje je važno jer dokle god imamo zamjerke, žalimo za nekim ili nečim, ne možemo pustiti prošlost ili čak nekoga mrzimo, dotle ostajemo vezani uz izvor tog nezadovoljstva. Oprostiti znači pustiti, a time prestaje moć koju su naše vlastite intenzivne emocije imale nad nama te nam krale vrijeme i pažnju, zauzimale puno prostora u našoj glavi i srcu.

Često nije lako primjenjivati ova jednostavna duhovna načela. No zato vježbamo, eksperimentiramo, i s vremenom, uz razvoj svjesnosti, raste i naša mudrost, naše srce. Sigurni u materijalnom svijetu, možemo putovati sve dalje u prostranstva duhovnosti.