Više od blagdana darivanja
Suvremeni čovjek, otuđen od ritma Zemlje, od svih njezinih ciklusa, tamu je odlučio pobijediti vječnom svjetlošću neona, lampicama, bukom, gužvama u trgovačkim centrima, prekomjernim trošenjem na mahom potrošne stvari. Nije ovo nova pojava.
Filozof i utemeljitelj antropozofije Rudolf Steiner već je u prvoj polovici dvadesetog stoljeća pisao da je „izrazito malo ostalo od onoga što su naši preci osjećali u duši u ovo doba godine“ i kako „nema više onog osjećaja koji je duboko prožimao dušu naših predaka dok su razmišljali o odnosu čovjeka i svemira, kao i njegova božanskoga podrijetla“.
Steiner je u svojim predavanjima govorio: „Naš je život prividno konkretan. No, u biti su osjećaji naših suvremenika apstraktni i isprazni. Ljudi kroče ulicama i ništa više ne osjećaju od blagdanskoga duha. Vežu se samo za misao kako je ovo blagdan darivanja.“
Zaboravljena božićna poruka
Lampice se, međutim, jednom nužno ugase i onda nastupi najdepresivniji mjesec u godini. Ostajemo prazni, a razlog je otuđenost od stvarnog smisla božićnih blagdana. Sve je to donijelo tehnološki i znanstveno probuđeno 19. stoljeće, a stvarna bit Božića, njegova duhovna komponenta, nekako je kliznula u zaborav.
Današnjem je čovjeku bilo lako „prodati“ kako je ovdje riječ o „kultu sunca“, „metaforički prikazanim astronomskim zbivanjima na nebu“ ili „preslici poganskih vjerovanja“, a sve da ne bi morao uložiti dodatni napor kako bi poniknuo u sebe i razmislio o svome životu, osobito u vrijeme darivanja, slavlja i trošenja novca. Znanost i „znanost“ nekako su opet uspjele Boga proglasiti mrtvim, a čovjeka okrenuti materijalnome.
Pogonsko gorivo današnjega svijeta je novac. Zapadni kršćanski krug s nevjerojatnom je lakoćom kliznuo u taj svijet i s mnogo više benevolencije gleda na istočna božanstva i vjerske koncepte, koji u konačnici djeluju jednako istinito, mistično, ali i jednako „živopisno poput slikovnice“ kao i samo kršćanstvo.
Površno slušajući priču o Djevici koja je rodila Sina Božjega, s razumskim odmakom i silnom željom da se taj davni događaj u Judeji ili dokaže ili opovrgne, izgubljena je sama bit onoga o čemu se govori. Otvorimo li srce, možda ćemo čuti što nam stvarni Bog, onaj koji netko voli zvati Izvorom, Jednim ili Univerzumom, zapravo govori u tišini najdulje noći. I možda nam se tada u duši upali ono mistično ponoćno sunce, simbolizirano betlehemskom zvijezdom na vrhu naših božićnih jelki.
Blagdan rođenja Boga u duši čovjeka
Povijesni izvori (npr. Anali rimskog povjesničara Kornelija Tacita ili Židovske starine Josipa Flavija…) svjedoče o postojanju čovjeka imenom Isus iz Nazareta u prvim godinama naše ere koji je donio revolucionarnu misao rađanja i prebivanja Boga u čovjeku, koji je uznemirio duh onoga vremena te je razapet na križu. Isus je bio krist, što je grčka riječ za mesiju, a i jedno i drugo znače da je bio „pomazan od Boga“.
Mogli bismo reći da se Bog rodio u njegovoj duši ili kako je imao „mandat od Boga“ da u njegovo ime čini dobra djela. Kršćani smatraju da je bio ujedno i Bog i čovjek, Sin Božji. Isus je uvijek iznova potvrđivao da i svi mi možemo biti djeca Božja, dakle, od iste vrste kao i Bog.
Nakon raspeća Krista, njegovi su sljedbenici, kršćani, dalje stoljećima prenosili ovu duhovnu misao. U svim božićnim propovijedima u rano doba kršćanstva, kao i u srednjovjekovlju, naglašavao se aspekt rađanja Boga u duši čovjeka i upravo je to bio smisao Božića.
I sami postajemo bogovi
Priča o rađanju Boga u čovjeku (u njegovu srcu, njegovoj duši) zabilježena je i u Bibliji. Sveti Pavao o tome govori u svojoj poslanici Galaćanima: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist“ i „Dobro je da se za vas revnuje u dobru uvijek, a ne samo kad sam nazočan kod vas, dječice moja koju ponovno u trudovima rađam dok se Krist ne oblikuje u vama“.
Origen, veliki reformator aleksandrijske škole iz 3. stoljeća, ujedno i veliki propovjednik i mistik, pisao je: „Kakve koristi imam od toga ako se Isus rodio od svete Djevice, a nije se rodio u meni samome?“ U svojim tekstovima Origen naglašava kako se vječno rađanje Sina od Oca treba događati uvijek iznova u dobrim djelima, prihvaćanjem određenog načina života koji u sebi nosi vrline pravednosti i dobrote prema bližnjemu. Svaki put kad se opredijelimo za dobro, u nama se rađa Bog.
Meister Eckhart, njemački dominikanac, filozof i mistik s kraja 13. i početka 14. stoljeća, o djetetu Božjem ne govori kao o malom, nesamostalnom djetetu koje se okreće velikome Ocu na nebu, nego o onome koji je „od iste vrste“ od koje je i Otac. Od Boga, kaže, nastaju Božja djeca, dakle, i sami postaju bogovi.
U ovome kontekstu Eckhart citira evanđelista Ivana koji piše: „A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja“ i naglašava kako biti dijete Božje znači „imati nevjerojatnu moć“ te dodaje još eksplicitnije: „Zašto je Bog postao čovjekom? Zato da se ja mogu roditi kao Bog.“
Božić, sukladno mišljenju kršćanskih mistika, nije samo puka proslava rođendana nego vrlo jasna poruka i poziv da slijedimo put koji nam je Isus iz Nazareta pokazao i da na taj način i sami postanemo „sudionici kraljevstva nebeskoga“, da dosegnemo više stanje duše.
Odupiranje kušnjama materijalnog svijeta
Dani uoči Božića dani su kad bismo trebali učiniti upravo suprotno od onoga što uvijek radimo. Umjesto histerije i blagdanske jurnjave, trebali bismo se umiriti, svakodnevno ulaziti u kontemplaciju (meditaciju) barem nakratko, i reflektirati se na godinu iza sebe, maknuti sve što više ne želimo ponijeti dalje, stvoriti prostor za rađanje nečeg novog u svome životu, a to novo će se roditi s mističnim ponoćnim suncem.
Neki kažu, u najduljoj noći godine, kad Sunce ponovo kreće na put k sjeveru. Kršćani kažu, u noći kad se rađa Krist (nije naodmet ovdje napomenuti da je najdulja noć, noć zimskog suncostaja, prema starijem, julijanskom kalendaru zapravo bila sa 24. na 25. prosinca, a ne kao danas, sa 21. na 22. prosinca).
Siromaštvo duhom
Istina, teško je pored svih današnjih kušnji biti suzdržan, ne posezati za onim što će nas nužno već mjesec poslije učiniti nesretnima (prolazne stvari i prazni novčanici). Eckhart, govoreći o načinu kako se Bog rađa u čovjeku, govori na tragu onoga što je Isus propovijedao („Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!”).
U svojim propovijedima je rekao da moramo postati siromašni duhom, tj. odustati od želje, posjedovanja i onoga što mislimo da znamo. Na ovakav način „osiromašen“ čovjek oslobođen je od svojih htijenja koja ga vuku u materijalno, na izvore na kojima nikad neće moći do kraja utažiti žeđ.
U početku ovoga procesa čovjek gubi sve na što se do tog trenutka oslanjao. Prvi korak k tome stanju je prepuštanje nepoznatome, nezaštićenome ili, kako sam Eckhart kaže, prepuštanje tmini. U toj će se tmini polako probiti novi, skroviti izvor koji Eckhart naziva iskrom duše.
Krist u nastajanju
Na neki način umiremo kao materijalisti da bismo se ponovo rodili kao duhovna bića kojima više ne vlada ono materijalno ili kako je Eckhart rekao: „Čovjek bez potreba i čežnji postaje mjesto čiste Božje nazočnosti.“
Svaki je Božić nova prilika da se približimo toj razini svijesti. Na Božić ne govorimo da se tog dana prisjećamo Kristova rođenja, nego da se tog dana Krist rodio! Ovo je bezvremenski događaj, ono što se jednom davno dogodilo u Judeji ima priliku dogoditi se u svima nama, svakoga Božića. Svi smo na neki način „Krist u nastajanju“. Važno je osvijestiti da smo jedno s Bogom.
Uđemo li u ovo doba godine u takvu vrstu kontemplacije i mira te odustanemo li od histeričnih zahtjeva vanjskoga svijeta – vrlo su veliki izgledi da siječanj dočekamo puni radosti, energije i ljubavi.
.png)
.png)
