Srednjovjekovna legenda kaže kako je u zemlji, danas poznatoj po imenu Austrija, obitelj Burkhard – muškarac, žena i dijete – običavala zabavljati ljude na božićnim proslavama recitiranjem poezije, pjevanjem drevnih trubadurskih balada i žongliranjem. Nakon toga im nije ostalo dovoljno novaca za darove, a otac obitelji je rekao svome sinu:
“Znaš li zašto se torba Djeda Božićnjaka nikada ne isprazni, bez obzira na tako velik broj djece u svijetu? Zato što je, bez obzira na to što mu je puna igračaka, ponekad važnije pokloniti “nevidljive darove“. U razorene obitelji, pokušava unijeti mir i sklad. Tamo gdje nedostaje ljubavi, u dječja srca stavlja zrno vjere, a tamo gdje budućnost djeluje crno, on donosi nadu. U našem slučaju, nakon što nas Djed Božićnjak posjeti, ostajemo sretni što smo živi i što možemo raditi svoj posao – uveseljavati druge. Nikada to nemoj zaboraviti.“
Vrijeme je prolazilo, dječak je odrastao i jednog je dana s obitelji prolazio pored impresivnog, novoizgrađenog samostana Melk.
“Oče, sjećaš li se kako si mi prije mnogo godina ispričao priču o Djedu Božićnjaku i njegovim nevidljivim darovima? Mislim da sam danas primio jedan takav dar: poziv da postanem svećenik. Bi li ti smetalo da ostvarim ono o čemu već dugo sanjam?“, upitao je.
Iako im je zaista trebala sinova pomoć, obitelj je razumjela i ispoštovala njegovu želju. Pokucali su na vrata samostana i svećenici su rado prihvatili mladića pod svoje okrilje. Stigla je Badnja večer i točno na taj dan, dogodilo se posebno čudo u samostanu Melk: Naša je Gospa s djetetom u rukama odlučila sići na Zemlju i posjetiti samostan.
Svi su se svećenici poredali ispred Djevice kako bi njoj i njezinom sinu odali počast. Jedan joj je pokazao prekrasne slike koje su krasile prostor, drugi joj je pokazao kopiju Biblije koja je stoljećima bila oslikavana i ispisivana, a treći je recitirao imena svih svetaca.
Na samom kraju reda, nervozni mladi Burkhard čekao je svoj red. Njegovi su roditelji bili jednostavni ljudi, a sve što su ga naučili imalo je veze s bacanjem loptica u zrak i žongliranjem.
Kada je napokon došao njegov red, ostali su svećenici htjeli prekinuti odavanje počasti Djevici, smatrajući da mladi bivši žongler nema ništa bitno dodati. Ipak, mladić je u srcu osjetio veliku potrebu nešto ponuditi Isusu i Mariji. Osjećajući se posramljeno zbog prijekornih pogleda ostalih svećenika, izvadio je nekoliko naranči iz džepa i počeo ih bacati i hvatati, tvoreći predivan krug u zraku, baš kao nekad sa svojom obitelji. Istog je trenutka beba Isus, sjedeći na Majčinu krilu počeo pljeskati rukama od sreće. Zatim je Djevica mladiću pružila Isusa da ga nekoliko trenutaka drži u rukama.
Legenda završava riječima da se upravo zbog ovog čuda, svakih dvjesto godina, na vratima samostana Melk, pojavi novi mladi Burkhard, gdje ga toplo dočekaju, a on tijekom čitavog svog boravka tamo, usrećuje srca svih ljudi koji ga upoznaju.
.png)
.png)
