Tri zlatne vještine za duhovni rast: Jeste li na pravom putu?

Jesmo li na pravom putu?

To je istina o kojoj znamo baš sve i prije ovog života u kojem smo izrasli u sve ono što smo mislili, željeli, znali i umjeli. Na sreću, imamo zadatak prisjetiti se, a ne izmisliti sebe, što nam daje već dovoljno smjernica da se upustimo u to putovanje.

1. Prihvaćanje kao najdragocjeniji poklon koji sebi možemo darovati

Prihvaćanje nam dopušta da određena energija postoji u našem iskustvu. Istočnjačka učenja upućuju nas na to da se predamo u potpunosti. Kao kada se prepustimo najugodnijoj masaži, bez grčenja i opiranja tijela pod prstima masera. Takvim prihvaćanjem više se ne stvara energija otpora u našem životu, a samim time ni blokade. Mudrost u životu je kada nježno dopustimo i prihvaćamo svaki trenutak kao pojedinačnu energiju koja se pojavljuje. Da nema misli, niti bismo se opirali, niti bismo imali što prihvatiti jer bi sve već bilo takvo kako jest.

Nikada se ne radi o životnoj situaciji koliko se radi o mislima u vezi s tom situacijom. Prihvaćanje dolazi iznutra i tiče se misli koje imamo u odnosu na ljude, situacije ili stvari. Zato sva opiranja kroz životni razvoj jednog pojedinca dolaze iz njegovog uma. Ako bismo pogledali životinjski svijet, vidjeli bismo da oni ništa ne moraju prihvatiti jer žive u izravnom iskustvu s onim što se događa, bez misli. Naš ljudski um, pak, svaku situaciju interpretira kroz razmišljanje te tako ne vidimo život onakvim kakvim nam se prikazuje, nego onako kako ga iznutra zamišljamo. Kada neku misao jednostavno prihvatimo, onda se ona polako oslobađa i napušta naš um jer smo joj na taj time dopustili da postoji.

Kada prestane opiranje i počne prihvaćanje, tada se mijenja i naša Svijest. Opiranjem smo samo ulijevali još više energije u misli koje nismo željeli imati u umu i tako smo kreirali još situacija u kojima će se one ponovo pojaviti, a mi ćemo im se ponovo opirati.

Kada ovo razumijemo, onda možemo raskinuti tu vezanost s mislima jednostavnim dopuštanjem i bezuvjetnim prihvaćanjem da one postoje, kakve god jesu. Tako im ne pridajemo važnost, nego im dopuštamo da postoje. Po svojoj prirodi, misli su aktivna energija i naravno da je u njihovoj prirodi kretanje. Stoga će napustiti naš um i otploviti dalje. Istina je da ih mi zadržavamo u našem umu, a prihvaćanjem i dopuštanjem da postoje otvaramo vrata i oslobađamo ih da odu.

Iz jednog reaktivnog stanja prelazi se u drugo – mirnije. Izlaženje iz takvog stanja događa se usmjeravanjem naše pažnje u potpunosti na sadašnji trenutak, s time da svoju cjelokupnu svjesnost darujemo samo jednoj stvari koja se upravo događa.

2. Otpuštanjem onoga što nismo ostaje ono što jesmo

Nedovoljno razumijevanje života vodi nas do prekomjernog razmišljanja koje nas zatrpava toliko da više ni zrno mudrosti ne može stati u našu glavu prije nego što se nešto iz nje ne otpusti. Znanja, promišljanja i saznavanja predivna su iskustva. Međutim, što se događa kada čovjek postane opsjednut mislima toliko da ne zna kada je dosta i kako prestati?

Mi smo duhovna bića u svojim fizičkim tijelima. Po svojoj prirodi, trebali bismo biti protočni i prostrani iznutra, ali smo najčešće, zbog učestalih razmišljanja, preopterećeni mislima i pretrpani emocijama. Tu leži jedan od osnovnih razloga zašto se čovječanstvo identificiralo s procesom razmišljanja. Pomislili smo: „Ako se misli nalaze u mom umu, mora biti da su moje.“

Otpuštanje je unutarnje oslobađanje od svega onoga što smo postali, a ne predstavlja našu prirodu. Zamislite na trenutak svoj stan u koji počinjete unositi namještaj. I svake godine unosite sve više, gurate i natrpavate, a da pritom ništa ne iznosite iz njega. Jednog dana kada shvatite da taj prostor više ne nalikuje na stan i nema svrhu stana, nego se pretvorio u skladište, počet ćete izbacivati stvari i oslobađati taj prostor sve dok ne dobije svoju prvobitnu svrhu i ljepotu. Svrhu stana čini prostor unutar zidova koji svim stvarima daje oblik i namjenu.

Naša prava priroda je unutarnji prostor u kojem se cjelokupno životno iskustvo prikazuje, a ne misao. Kao što se rješavamo suvišnih stvari i izbacujemo ih iz stana, tako isto možemo otpustiti suvišna razmišljanja da bismo ponovo bili svoji, prazni, svjesni. Ako možemo reći da kauč ispunjava prostor stana, onda bismo mogli reći i da misao ispunjava naš unutarnji prostor.

Stoga, što više misli i emocija otpustimo, u uzajamnom procesu otvarat ćemo sve veći unutarnji prostor našeg bića. Tada nastaje jedna preobrazba iz opsjednutog razmišljanja u kreativno, generativno, ekspanzivno razmišljanje u prostoru naše Svijesti. To je način kako se probuđeni ljudi služe mislima, a nisu opsjednuti njima. Oni znaju da se u takvo stanje dolazi otpuštanjem, a ne vezivanjem, ni za jednu misao i emociju. Ovim procesom otpuštanja čovjek osjeća ljepotu nevezanosti s prolaznim svijetom jer zna da će, prije ili poslije, sve proći. Zašto bismo bili vezani, opterećeni i uvučeni u razmišljanja kada možemo biti slobodni i imati izbor o čemu ćemo razmišljati?!

3. Promatranje direktno iz srca Bića

Uočavanje ljepote u drugom biću jest prepoznavanje da smo svi jedno. Ne iziskuje nikakav napor. Naše Biće postoji bez napora. Do ponovnog ujedinjenja i prevladavanja misli koje su stvorile razdvajanje dolazi se najvažnijom duhovnom vještinom – promatranjem. Tada se počinje buditi Svijest o onome tko promatra i samo iz tog uzvišenog stanja može se osjetiti ljubav bez misli prema drugom Biću.

Kada prihvatimo i otpustimo misli, onda ostaje čista Svijest. Takav život predstavlja direktno iskustvo kroz duhovni svijet u ovaj fizički. To svakako ne znači da se misli neće rađati i manifestirati u željama pojedinca. Te nove misli sada dolaze iz duboko svjesnog stanja pojedinca, protkane svrhom jer želi doprinijeti, ne samo svom životu nego i životima drugih ljudi. Reagiranje i svakodnevno razmišljanje odvojili su nas od bivanja u sadašnjem trenutku.

Ova duhovna praksa ponovo nas povezuje sa sadašnjošću i našu svijest i pažnju postavlja u ovaj trenutak. Pažnja određuje buđenje pojedinca, a ako je čovjekova pažnja zaglavljena u mislima, njegova svijest nije u prisutnom stanju. Kada čovjek svjesno promatra, osvješćuje, prihvaća sadašnji trenutak kao takav, tada počinje rasti stupanj probuđenosti njegove Svijesti.

Vježba promatranja

Sjednite udobno, ispravite leđa i položite ruke na krilo, dlanovima okrenutim nagore. Sve što ova jednostavna vježba zahtijeva od vas jest da promatrate svoje dlanove i prostor oko svojih prstiju. U dlanovima se nalazi puno energije, pa ćete je tu najlakše prepoznati. Svaki osjećaj i kretanja energije kroz dlanove i oko šaka jest trenutak promatranja, gdje ste, daleko iza misli, iz svoje Svijesti primijetili energiju. To, samim tim, još više budi onoga tko promatra, a to ste vi kao Biće Svijesti.

U tom procesu sva razmišljanja prestaju biti aktivna zato što ste svoju pažnju usmjerili na dlanove. Možete ostati koliko god želite u vježbi i prakticirati je kada god osjetite potrebu za ovaj predah od razmišljanja. Što više budete promatrali, sve više ćete produbljivati svoju Svijest. Predlažem da je u početku prakticirate sve dok ne osjetite da vam dlanovi bride.