Ruka
postoji ta ruka
koja ujutro sve pomakne
koja gurne uspavanku u teglu s džemom
koja svuče tamu s magle oko nebodera
koja pritisne koljena ispeče kruh
upali radio
postoji ta ruka pametnija od ruke
kojom te grlim
starija od nje
i nekako svačija
postoji svijet izvan ove topline
naš svijet
koji nama ne pripada kojeg
gledamo kroz dvostruko termo
staklo s našega kata
dolje je tvrda zemlja
gore je nepostojeće nebo
između su neboderi u izmaglici
i zvuk vode što kola cijevima
postoji ta ruka
ruka bez prstiju
nekakav malj koji u jednom trenutku bilo
kojeg jutra udari ono
nepostojeće nebo u trbuh
i mi se stresemo na putu
do pekare
postoji ta ruka koja prosipa brašno po svemu
pepeo po svemu
koja pritišće naranču u električnu cjediljku
dok se vani sunce probija kroz buku prometa
ovdje se čuje samo zujanje
potom žličica udara u porculan
malo se šećera prosulo po stolu
to bi mogla biti moja pustinja
neka nelagoda
dok mislim čime bih toj ruci
napokon mahnuo
Ivica Prtenjača, iz zbirke poezije 'Tišina i njezine olovke' (izdavač V. B. Z.)