Ruka

postoji ta ruka

koja ujutro sve pomakne

koja gurne uspavanku u teglu s džemom

koja svuče tamu s magle oko nebodera

koja pritisne koljena ispeče kruh

upali radio

postoji ta ruka pametnija od ruke

kojom te grlim

starija od nje

i nekako svačija

postoji svijet izvan ove topline

naš svijet

koji nama ne pripada kojeg

gledamo kroz dvostruko termo

staklo s našega kata

dolje je tvrda zemlja

gore je nepostojeće nebo

između su neboderi u izmaglici

i zvuk vode što kola cijevima

postoji ta ruka

ruka bez prstiju

nekakav malj koji u jednom trenutku bilo

kojeg jutra udari ono

nepostojeće nebo u trbuh

i mi se stresemo na putu

do pekare

postoji ta ruka koja prosipa brašno po svemu

pepeo po svemu

koja pritišće naranču u električnu cjediljku

dok se vani sunce probija kroz buku prometa

ovdje se čuje samo zujanje

potom žličica udara u porculan

malo se šećera prosulo po stolu

to bi mogla biti moja pustinja

neka nelagoda

dok mislim čime bih toj ruci

napokon mahnuo

Ivica Prtenjača, iz zbirke poezije 'Tišina i njezine olovke' (izdavač V. B. Z.)