Nadahnut životnom pričom velikog perzijskog pjesnika Mevlane Dželaludina Rumija, turski književnik Serdar Özkan vodi nas na uzbudljivo duhovno putovanje sa svojim junakom Fabiom, koji je odlučio pješačiti od Bologne do Jeruzalema, tragačem za istinom koji se povezao s Rumijevom dušom i dervišima, avanturistom koji se, nakon što je primio poziv u snu, poželio nastaniti u dalekom Istanbulu i započeti novi život, potpuno različit od onoga kojim je dotad živio. U nastavku vam donosimo poglavlje iz njegova romana Ljubav koju je iskusio Rumi (V.B.Z.):
U snu sam vidio osobu odgovornu za ovo putovanje. Bio je to Isusov lik. Ali kao da u tom tijelu nije bio Isus nego Rumi. Ispred njega pružalo se mračno more. Bila je noć i more je zato bilo mračno, ali na jednom dijelu morske površine bio je odsjaj svjetlosti kojemu nisam vidio izvora. Upravo tu, na tom dijelu mora, zasjao je zlatni križ. Instinkt mi je govorio da tijelo osobe koja stoji iza križa pripada Rumiju, ali oči su mi govorile da je to, s obzirom na to da je tamo bio križ a lik je bio Isusov, morao biti Isus. Odlučio sam vjerovati u ono što sam vidio.
„Isuse!“ Pozvao sam ga i pružio mu ruku.
Suosjećajan osmijeh pojavio mu se na licu dok mi je govorio: „Ja nisam Isus, ali ne može se reći da si pogriješio. Isus i ja dolazimo iz istoga mjesta.“
U tom trenutku moje sumnje su nestale; čovjek nalik na Isusa koji je stajao nasuprot meni doista je bio Rumi. Čak sam i u snu bio svjestan da sam zamolio Boga da me upozna s njegovom dušom. Ispunio me nevjerojatan osjećaj radosti. Kao da sam Bogu zahvaljivao, ne riječima nego svakim djelićem svoga bića. Ispunjen zahvalnošću i radošću, pogledao sam Isusovo lice, odnosno Rumijevo, no ono je bilo tužno.
„Zašto si tako tužan, dragi moj Rumi?“ upitao sam. „Zar ljubav ne bi trebala donositi samo radost?“ Nije rekao ništa i samo je uzdahnuo.
„Molim te, Rumi“, rekao sam, „objasni mi sve. Ovdje sam zbog tebe, da upoznam tvoju dušu.“
„Znam, sinko moj“, odgovorio je. „Znam. Ali drugi me ne poznaju, to je razlog moje tuge.“
„Ne poznaju te?“ iznenađeno sam upitao. „Varaš se, Rumi. Svi te poznaju i vole. Ja sam tome svjedočio. Vjeruj mi, oni te istinski vole.“
Bacio je pogled prema dolje. Kao da su ga moje riječi, umjesto da ga utješe, još više rastužile.
„Ne“, rekao je. „Oni me ne vole. Da bi nekoga volio, moraš ga uistinu poznavati. Ali oni ne poznaju moju dušu. I što onda ako cijeli svijet zna moje ime, što to vrijedi ako ne znaju moju tajnu, moju esenciju.“
S tim sam se riječima probudio. I čim sam to učinio, prisjetio sam se svog osjećaja prethodnog dana u njegovoj grobnici, tuge koja me nije napuštala cijeli dan.
Otad ta tuga za mene nije bila samo prolazno stanje. Kad god bih vidio nekoga, uključujući i sebe, tko nije razumio Rumija, Isusa ili sufije – drugim riječima, ljude koji nisu razumjeli Ljubav – ta bi tuga odmah oživjela i nastavila mučiti moje srce.
Čak i ako me je susret s Rumijevom dušom na taj način još više rastužio, nakon ovog sna donio sam odluku, i to mi je bila jedina utjeha. Nisam htio poznavati samo Rumijevo ime nego i njegovu bît.