Uskrs u Gvatemali

Izrađivanje mozaika u Velikom tjednu

Život i smrt

Promatram još neko vrijeme Antiguin stvaralački proces. Podsjeća me na izradu mandale koju tibetski lame isto tako predano, strpljivo i precizno izrađuju od raznobojnog pijeska, da bi nakon što je gotova pomeli pijesak i kontemplirali o prolaznosti svega umjesto da zastanu i dive se ljepoti. Antigua mi pak kaže da voli te dane u godini kad cijeli tjedan ispred svoje kuće polagano izrađuje mozaik. Da je meditativni proces smiruje i navodi na razmišljanje o Isusu i njegovu činu predaje na križu. Kad dođe Veliki petak, kaže, sav njezin trud bit će uništen. Ipak se trudi napraviti najljepšu sliku. To je podsjeća na život. A to što će biti uništen, pregažen i razbacan na sve strane, podsjeća je na smrt. Na krhkost života.

U drugoj ulici na drvenom stolcu uz kameni zid mirno i nepomično sjedi stari Jeronimo, koji podsjeća na likove iz Buena Vista Social Cluba. Sa svoje stolice vidi ljude koji čuče nad slikom koja nastaje, uvijek isti red jednokatnih kuća koje svojim stilom podsjećaju na kolonijalno doba i veliki vulkan Agua. Pita me znam li zašto se taj gorostasni vulkan zove Agua. Zašto se ne zove Fuego, kako bi doličilo pravom vulkanu, kako se uostalom i zove jedan od ostala 33 vulkana u gvatemalskom komadu Kordiljera.

„Ne znam, pričajte mi!“ Lažem iz poštovanja prema njegovim godinama. „Taj ti je vulkan, jovencito, jednom davno izrigao mora vode i potopio našu Antiguau. To svijet još nije vidio! Vulkan pa voda! Nikad ne znaš što će se sve dogoditi. Što nas čeka. Što je Bog sve u stanju izmisliti. Sve ti je to Božja volja...“ Šutimo sad oboje, kako doliči dokonom razgovoru u gvatemalskim brdima, i zurimo u mlazove šarenog pijeska koji sipi između prstiju susjeda umjetnika.

Kršćanstvo i animizam

Kao pijesak što će se izmiješati u procesiji za nekoliko dana, njihova se krv već izmiješala. Starosjedioci Maje izmiješali su se sa Španjolcima. Njihova drevna animistička vjerovanja izmiješala su se s kršćanstvom koje je nadošlo. Put me odveo do tradicionalnog vrača, sacerdotea Efraima Tzunuma koji živi u malom selu San Martin Chiquito podno obližnjeg vulkana Chicabal. Sjedimo u njegovoj mračnoj kućici, za klimavim drvenim stolom na kojem gori nekoliko svijeća, i pijemo pivo od kukuruza koje je taj dan napravila njegova žena.

Efraim mi objašnjava kako je njegov narod lako prihvatio kršćanstvo jer je imalo mnogo dodirnih točaka s njihovim vjerovanjem. Najsvetije drvo – ceiba, koje su štovali i prije, križoliko je pa su lako prihvatili križ. Bili su prakticirali i krštenje, ispovijed, post... Bili su štovali 12 duhova i trinaestog čovjeka Ostalhoha što su usporedili s apostolima i Isusom...

U vatru bacaju sve elemente svojeg života

Sutradan, Efraim me budi prije zore. Krećemo pješice prema podnožju vulkana gdje se u sam osvit zore srećemo s druga četiri sacerdotea, od kojih je jedna žena. Svi su obučeni u posebna bijela obredna ruha. U šutnji hodamo na vrh vulkana, posve obraslog u džunglu, a potom se spuštamo u njegov krater. Preda mnom se pojavljuje nevjerojatna slika. Posred šumovitog kratera prostire se bajkovito jezero iznad kojeg lebdi lagana izmaglica koju probijaju prve zrake sunca. Efraim će mi poslije reći kako se na njegovu dnu nalazi čarobni stakleni grad.

Povorka zastaje na obali, blagoslivlja se svetom vodom jezera Chicabal, a zatim odlazi do mjesta gdje su zabijena tri drvena križa. Razmotavaju svoje zavežljaje te iz njih vade svijeće i cvijeće. Skupljaju kopal i tamjan u gomilicu te ju pale i u vatru bacaju sve elemente svojeg života: kukuruz, grah, kakaovac, šećer, karamelu, sjemenke, cuilco, romero...

Izvikuju čudesne formule na mamu, univerzalnom jeziku Maja, kroz koji se ponekad provuče Dios, jedina riječ koju razumijem. Na svaku stranu svijeta stavljaju drukčiji klip kukuruza. Crveni, crni, bijeli i žuti. Efraim će mi objasniti da je Bog čovjeka napravio od kukuruza pa zato postoje i četiri rase koje odgovaraju njegovim bojama. Svečani miris tamjana, slatkasti jasmina i gorkasti spaljenog šećera miješaju se sa svježim mirisom džungle natopljene maglom koja izranja iz svetog jezera.

Cjelodnevni križni put, jedinstven u svijetu

Tamjan me dočekuje na povratku u Antiguau. Od jutra ga pale u kadionicama koje vise na tankim lancima i mašu njime iznad mozaika koji su napokon gotovi. Veliki je petak. U predgrađima se okupljaju bratstva. Svako ima svoje posebno postolje dugačko desetak metara, teško ponekad i preko tri tone.

Na svakom postolju sagrađena je cijela biblijska scena, uglavnom kip Isusa na nekoj od postaja križnog puta. Nekoliko ljudi raspoređuje stotine pripadnika bratstva po visini. Stavljaju ih u skupine od nekoliko desetaka ljudi. Prva skupina podiže postolje, stavlja ga na ramena i kreće u procesiju. Nekoliko blokova dalje, zamjenjuje ih druga grupa ramena. Krenuli su u cjelodnevni križni put, jedinstven u svijetu. Isus nosi svoj križ, a oni nose Isusa.

Isuse, volim te

Neka bratstva i to doživljavaju kompetitivno. Što je veće i teže postolje u odnosu na što manje ljude koji ih nose, to je veće društveno priznanje. Ekstrem odlazi dotle da neka bratstva postavljaju teška postolja na krhka ramena desetogodišnjaka. Drugi pak ne mare za to. Doživljavaju proces kao osobnu žrtvu. Današnji Maje ozbiljno doživljavaju svoju vjeru. Strani promatrač mogao bi zaključiti čak i preozbiljno, fanatično. Gotovo svaki ulični blok išaran je grafitima „Samo Isus može promijeniti tvoj život!“, „Isus je spasitelj“ ili pak „Isuse, volim te!“

Deseci, čak stotine bratstava prolaze cijeli dan ulicama Antigue i stopalima mrvi mozaike. Ljudi su obučeni u likove iz Isusova doba, u Palestince i Rimljane. Mnogima su glave prekrivene kukuljicama. Koraci u šutnji brišu red iz podnih crteža. Tek kasno uvečer stižu u katedralu i tamo polažu postolja križnog puta. Razilaze se i odlaze kućama. Nekoliko sati kasnije ulice su prazne. Šareni pijesak, piljevina, cvjetne latice i borove iglice izmiješani su u bezličnoj masi na kamenom popločanim ulicama. U zraku se još osjeća svečanost tamjana. Vraćam se u hotel. Na zidu nasuprot hotela zapažam novi veliki grafit kojeg nije bilo ujutro. „Krist je umro za nas!“ čitam svježu boju na oronulom zidu. „Za što mi umiremo?“