Kako djeca pomažu roditeljima da odrastu

Sigurno ste primijetili da, kao što roditelji podižu djecu, i djeca u nekom pogledu podižu roditelje. Dok ne postanu roditelji, odrasli se često ponašaju kao djeca jer imaju mnogo slobode i nisu obvezni brinuti se ni o kome. Naši roditelji i ljubavni partneri katkad imaju razloga kolutati očima kad napravimo nešto bedasto. No, kad na svijet dođe dijete, sve se mijenja. Moramo više paziti što radimo, biti odgovorni i davati dobar primjer.

Mnogi roditelji nedvojbeno postaju bolji ljudi jer svojoj djeci žele biti dobri roditelji. No u pojedinim situacijama ta motivacija nije dovoljna. Štoviše, katkad pojačan roditeljski trud u odgajanju stvara pritisak na dijete te povećava blokadu u komunikaciji i sputava spontanost u odnosu. „Blokada je znak da dijete pred roditelja postavlja zadatak koji pogađa neku roditeljevu staru bolnu točku. Uočila sam da su takve blokade u komunikaciji roditelja i djeteta izvrsna prilika starijima za učenje“, ispričala nam je Radojka Sućeska Ligutić, psihologinja s dva desetljeća iskustva u radu s djecom i roditeljima, autorica je knjige Kako djeca pomažu roditeljima da odrastu. Knjigu je namijenila roditeljima kako bi shvatili da su problemi i osjećaji djece itekako važni i korisni za njihov osobni razvoj i bolje roditeljstvo.

Najprije roditelj treba odrasti

Dakle, da bi pomogao djetetu da odraste, i roditelj treba odrasti, a to znači da mora prevladati neka naivna ili ograničavajuća uvjerenja, pobijediti strah i naći put do prihvaćanja i povjerenja u sebe. „Dirljivo je da baš u situacijama komunikacijske blokade, koje su za roditelja frustrirajuće, dijete potiče roditelja da odraste i postane bolji pedagog. Znate li slušati, djeca su najbolji učitelji“, napominje naša sugovornica.

Najčešći je nesporazum između roditelja i djece da je svijet odraslih potpuno drukčiji od svijeta djece. Nema veće zablude, a iz nje izviru mnogi daljnji nesporazumi – da odrasli uvijek znaju što je bolje za dijete, da djeca ne shvaćaju osjećaje odraslih, da su dječji osjećaji djetinjasti i prolazni, a problemi mali i rješivi. Iz te zablude rađaju se brojne zbunjujuće situacije. „Zamislite da žena svaki dan pita muža kako je bilo na poslu, a on počne pričati neku dogodovštinu“, objašnjava psihologinja. „Žena inzistira da joj muž kaže je li bio profesionalno uspješan, je li bio bolji od kolege i je li bio pohvaljen. Prirodna muževa reakcija bila bi šutnja, kratak odgovor da nema ništa nova ili prigovor ženi da je naporna. Svi bismo razumjeli tog muža, zar ne? A kad tako odgovori dijete, grdimo ga jer je, tobože, nepristojno.“PageBreak

Tipična roditeljska pitanja upućena djeci vrte se oko ocjena i vladanja. „Ali“, kaže psihologinja Sućeska Ligutić, „roditelji trebaju znati da u školi ima toliko zanimljivijih stvari od ocjena. “Dovoljno je prisjetiti se da i mi odrasli radimo bolje i marljivije ako je oko nas dobra ekipa i ako nas šef poštuje i vjeruje nam, nego ako nas stalno kontrolira i kritizira. Jednako je i s djecom. Stoga roditelji trebaju djetetu ukazati povjerenje u pogledu školskog uspjeha i zanimati se za sve aspekte njegova života. Poklanjanje većeg povjerenja i širenje vlastita zanimanja na dosad zanemarene segmente djetetova života (glazba koju sluša, filmovi koje voli, zbivanja s vršnjacima) znaci su roditeljeva „odrastanja“ uz svoje dijete.

Riječi su manji dio izražavanja

Kad u odnosu roditelja i djeteta postoji problem ili neriješena situacija, znači da roditelj za dobrobit mališana treba nešto promijeniti. Obično je riječ o promjeni koja bi djetetu pomogla da nauči postaviti granice, opustiti se, pokazati osjećaje i o njima govoriti. „Dijete često ne zna riječima izraziti što roditelj treba učiniti, no riječi su ionako manji dio našeg izražavanja“, nastavlja psihologinja Sućeska Ligutić. „Kad na vaše postupke dijete reagira boljim raspoloženjem, većom zrelošću i samostalnošću, time kao da vam kaže da mu baš to pomaže i treba.“

Želi li roditelj spriječiti ili ublažiti nesporazume u ophođenju s djetetom, važno je da s njim opušteno čavrlja. Onako kao što svi volimo činiti na kavi s prijateljima jer s djecom nije ništa drukčije. Kada doznate što vaše dijete veseli i motivira, a što ga ljuti ili odbija, doznali ste koji su njegovi interesi i vrijednosti. Katkad je za prevladavanje blokada u ophođenju roditelja i djece potrebna pomoć psihoterapeuta. Kad roditelji traže pomoć psihologa u odgoju svog djeteta, redovito pretpostavljaju da je riječ o suradnji dvoje ili troje odraslih koji će naći rješenje za dijete i primijeniti ga na djetetu.

Neki roditelji smatraju da se samo dijete treba mijenjati

„Ima roditelja koji smatraju da oni ne trebaju ništa mijenjati. Sve su pokušali, no nisu proizveli željenu promjenu. Dovedu dijete terapeutu kao auto kod automehaničara, da promijeni neke dijelove i da dijete bude ‘onakvo kakvo bi trebalo biti’. Zapravo je dijete to koje nudi rješenje koje potom primjenjujem na roditeljima“, kaže Radojka Sućeska Ligutić. „Dijete psihologu pokazuje smjer rada. Ono je poput kompasa te će nepogrešivo prepoznati i svojim ponašanjem ukazati na ključnu točku u odnosima koja stvara problem ili neravnotežu.“  

Terapeut radi prvo s djetetom koje pokazuje kakve su promjene potrebne obitelji. Roditeljima valja objasniti da nisu loši roditelji, nego možda svoje najbolje namjere pokušavaju ostvariti na pogrešan način. To može biti posljedica neznanja, želje da isprave pogreške svojih roditelja ili straha da dijete ne krene pogrešnim putem. Primjerice, roditelj koji se nije imao mogućnosti školovati s najvećom će srećom poslati dijete na fakultet – a dijete možda želi što prije početi raditi. Strah i silna želja da ne ponove svoje djetinjstvo otežavaju im da jasno vide vlastito dijete.PageBreak

Jedna od lekcija koju roditelji moraju usvojiti od djece jest davanje primjera sreće. Djeca manje uvažavaju savjete roditelja koji se doimaju nezadovoljni vlastitim životom jer zaključuju da će i sama biti takva budu li slijedila roditeljski primjer. Jedan od klijenata psihologinje Sućeske Ligutić bio je otac čiji je sin izbjegavao učiti, iako je bio pametan, pristojan i druželjubiv. Oko sina se najviše trudio otac, no bez uspjeha, iako je bio obziran i taktičan.

I sin je priznao da je njegov odnos s ocem dobar i da razumije njegova nastojanja da ga privoli na učenje. Shvaćao je da mu otac želi dobre ocjene, upis u željenu školu i dobar posao od kojeg bi dobro živio, no mučilo ga je to što se njegov tata nikad nije smijao. „Dijete nije imalo povjerenje u oca jer ga nije doživljavao sretnim. Kako da ga vodi prema sreći netko tko se ne smije?

Najjači autoritet roditelja je zadovoljstvo svojim životom. Ako djeca ne vide roditelje kako povremeno uživaju u druženju ili hobijima, zaključuju da će – budu li slušali roditelje – završiti bez osmijeha“, kaže ta psihologinja. „Mudri su što to ne žele. No, ne znaju kako to postići pa onda odbijaju naš savjet te rade ono što ih veseli. Njihovo ćemo ponašanje nazvati neodgovornim, lijenim ili nemarnim, no zapravo su vrlo odgovorni prema sebi. Žele postati sretni odrasli.“

Lekcije tinejdžera

I tinejdžeri potiču roditelje da budu sretniji. Neki u početku tinejdžerstva odgađaju svoje sazrijevanje, osjećajući da bi time kod roditelja stvorili strah. No, faza oklijevanja ne traje dugo jer osjećaju da moraju odrasti. Njihova je pobuna potraga za vlastitim identitetom te s pravom ne žele pratiti tuđu mapu, ali im roditelji trebaju u slučaju nezgoda na putu. Tinejdžerska je pobuna izazov roditelju da postane bolja osoba, da promijeni neke obrasce ponašanja i razmišljanja. Uvijek je riječ o obrascima koji i roditelja i dijete koče u punoj realizaciji njihove osobnosti i kreativnosti.

Tinejdžeri uče starije teškim lekcijama, no što je teža lekcija – vrednija je pouka.
Sve u svemu, odgoj zahtijeva mnogo truda i na tom poslu nema godišnjeg odmora. Djeca nas prisiljavaju da više radimo i zaradimo da bismo im pružili veću udobnost pa poneki roditelji radi toga u zreloj dobi odlaze na doškolovanje. No, roditelji rastu i sazrijevaju zajedno s djecom koja pokreću promjene i imaju nevjerojatnu snagu doprijeti do srca svoje obitelji. Nagrada za uložen trud je fantastična jer je divno naučiti dijete čitati, plivati, pecati, voziti bicikl, praviti kućicu za ptice... I, konačno, vidjeti kako ono odrasta i postaje odgovoran roditelj vlastitoj djeci. n

Više o radu psihologinje Radojke Sućeske Ligutić potražite na www.djecji-psiholog.com