Mreža - društvena ili paukova?
Način na koji se družimo u posljednjih se desetak godina drastično promijenio. Umjesto da se posjećujemo, idemo u goste i primamo goste – nalazimo se u kafićima bez kojih ne možemo ni zimi, pa je danas sasvim normalno da nas plinske ili infracrvene grijalice drže na terasama i kad je temperatura na termometru opasno ispod nule. Sve rjeđe okupljamo društvo na ručku ili večeri, ne organiziramo večer društvenih igara, ne zovemo prijatelje na proslavu nekog uspjeha ili godišnjice. Organizirati druženje u vlastitu domu više nije tako popularno.
No bez društva i druženja ne možemo. Trebaju nam ljudi i kontakti s njima, barem da ne budemo usamljeni, ako ne i bliski. Stvaranje veza u društvenom krugu koji se ne sastoji samo od uže obitelji i najbližih prijatelja zamijenile su danas društvene mreže. Već sam naziv „mreža“ ima i pozitivne i negativne konotacije. Poziva na oprez jer u mrežu se lako uhvatiti, no ima i dobrih strana jer nas može i sačuvati, poput one koju zovemo sigurnosna, u koju padne akrobat na trapezu kad mu koncentracija ili tijelo popuste.
Najpopularnija društvena mreža danas svakako je Facebook i, kao što je do nedavno bilo nemoguće ne imati mobilni telefon ili e-mail, danas je čudo ako nisi na Fejsu. Za neke sigurnosna mreža, a za neke – paukova.
Od 2007. kada sam dobila prvi poziv da se uključim (sjećate se – trebalo je dobiti pozivnicu da biste se mogli „učlaniti u klub“, kao poziv na tulum ili u posjet nekome u njegov dom) do danas, puno se toga promijenilo. Dobila sam poziv koji sam bez razmišljanja prihvatila, otvorila profil, no dugo nisam na njemu bila aktivna. Ponekad bih dobila e-mail kojim me je Facebook izvještavao da imam poruku, no najčešće bih je ignorirala. Ni sama ne znam kako, ali velik dio tih poruka koje su mi stizale u inbox odnosio se na poruke tipa online dating ili traženja partnera preko interneta.
Poruke mladića od 18 do 25 godina su me iznenađivale i, iskreno, išle mi na živce, dok nisam shvatila da sam u postavkama slučajno i ne znajući označila da želim primati poruke muškaraca te dobne skupine. Shvativši to, u panici sam isključila tu opciju – još će netko pomisliti da sam „pukla“. I dugo sam tako odolijevala pošasti zvanoj Facebook.
Nekoliko profila
No u životu ima trenutka i okolnosti u kojima donesemo odluku da popustimo ili iskušamo nešto novo. Meni se taj trenutak za promjenu navika dogodio početkom ljeta 2008., kada sam pri padu s bicikla slomila kost na stopalu i dva mjeseca bila u gipsu. Ljeto u krevetu, nepokretna, bez društva cijela dva mjeseca – bile su to okolnosti u kojima sam bila spremna iskušati novotariju. Vremena je bilo na pretek, a društvo mi je nedostajalo. Korak po korak, moj je profil dobivao sve više statusa, a malo po malo i sve više „prijatelja“. Prihvaćala sam pozive od svih koji su mi se javili i za nekoliko tjedana broj im se povećao na nekoliko stotina.
Statusi ljudi koje uopće ne poznajem, čija mi imena ništa ne znače, počeli su me zbunjivati, ali i puniti moj dnevni spremnik neslućenim količinama informacija. Zbunjivanje je počelo prelaziti granicu tolerancije pa sam odlučila otvoriti i profil koji se odnosi na moj poziv life coachinga, kako ne bih prihvaćala pozive nepoznatih. Kad sam već na Faceu i mnogi me kontaktiraju jer čitaju moju kolumnu u Sensi, bilo bi dobro, mislila sam, da im ponudim upravo ono što traže i očekuju.
Prijatelj mi je pomogao da taj profil povežem s Tweeterom, pa s LinkedInom (društvena mreža za poslovne kontakte). Imam i nekoliko dragih prijatelja izvan naše zemlje, a mnogi od njih ne govore i ne razumiju naš jezik pa je svaki moj post pratila poruka u inboxu u stilu: o čemu je riječ, što se dogodilo, ne razumijem, a želim znati... Odlučila sam otvoriti i profil na engleskome. I odjednom sam imala nekoliko profila na nekoliko društvenih mreža, kao i „sav normalan svijet“.
No jedini koji mi je ušao pod kožu bio je onaj „privatni“ na materinjem jeziku na Facebooku. Svakodnevno bih se ulogirala i visjela na Faceu po nekoliko sati na dan komentirajući statuse drugih, pišući nerijetko svoje. S nekim sam se ljudima, preko komentara i statusa, osjećala „upoznatom“, no dan po dan (kao što znate – baš tako siječemo životne navike) nakon mjeseci korištenja Facebooka, sve me je više to počelo opterećivati.
S jedne strane imala sam osjećaj da se sto puta dnevno moram ulogirati da vidim što je novo, a s druge strane osjećala sam da je površnost tih kontakata toliko različita od onoga tko sam i kako prijateljujem.
Osjećala sam da nešto trebam promijeniti. Počela sam brisati osobe koje ne poznajem osobno, slati im poruke da se priključe mojoj profesionalnoj stranici na kojoj mogu pratiti moj rad.
Taj se zadatak pokazao kao velik posao. Nakon što sam izbrisala nekoliko stotina kontakata, osjećala sam se bolje, iako još uvijek ne i zadovoljno. I dalje sam osjećala da imam previše interakcija koje su površne i koje me više opterećuju negoli pune. Oni zanimljivi, veseli, inspirativni, poučni, duhoviti ili ozbiljni koji su ispunjavali moja očekivanja i veselili me bili su, ipak, rijetki.
Emocionalno iživljavanje
O nekim sam ljudima doznala jako, jako puno. Statusi koji govore o tome gdje su bili, kakve su sve uspjehe ostvarili, što im nedostaje, koji su „važan“ korak napravili – počeli su me opterećivati preko svake mjere. Uz to sam otkrila i neke kontakte – prijatelje mojih prijatelja – koji samo čekaju nečiji bezazleni status da se „nakače“ i provociraju, filozofiraju, ponekad i povrijede osobu koja ga je napisala, a ja kao korisnik i dio kruga njihovih prijatelja tome svjedočim kao mirni promatrač koji ipak na taj način sudjeluje u svojevrsnom emocionalnom iživljavanju. Sve te negativne reakcije spuštale su moju vibraciju i činile me nezadovoljnom.
A tek vrijeme! Sati i sati koji ti začas nestanu, a sve pod egidom gdje si bio – nigdje, što si radio – ništa. Odluka je bila blizu. Skinuti se s Fejsa!
Lakše reći nego učiniti. Iskoristila sam potporu koju početak godine psihološki pruža kad se odlučimo na neke promjene i učinila prve, male korake da promijenim navike koje mi donose više negativnosti nego uživanja. Odgovorno se odnoseći prema vlastitu životu i vremenu u svakom drugom području, znala sam da je vrijeme za promjenu navika. Razmišljajući o tome bih li napravila drastičan rez i ukinula svoj Facebook profil ili posegnula za manje drastičnim potezom, odlučila sam se za ovaj drugi.
I samo ponekad dobijem neku poruku... mnogi i ne primjećuju da me nema, a rijetki me pitaju zašto. Facebook – možemo bez njega! Možda ga uskoro i potpuno ugasim, jer oni koji su mi dragi, s kojima se družim, potražit će me, pozvati na kavu ili druženje ili se naći sa mnom ako ih pozovem.
.png)
.png)
