Postoji li apsolutna istina?

Što nam se sve utisnulo u softver

S obzirom na to da u toj dobi nemamo razvijenu svjesnost, sve ono što nam se događa do otprilike šeste godine života ili što zaključujemo promatrajući ponašanje drugih, doživljavamo kao jedinu moguću realnost i jedinu istinu. Proživljena iskustva, ona lijepa, ali i ona manje ugodna, utiskuju se izravno u našu podsvijest, softver našeg uma, a poslije sva iskustva interpretiramo i doživljavamo sukladno onome što smo ugradili u taj softver.

Priča o slonu koji je zaboravio koliko je snažan

U poznatoj priči to je vrlo slikovito opisano: jedan je slonić, dok je bio posve malen, bio svezan nogom za stablo. Svim se silama trudio osloboditi okova kako bi mogao trčkarati naokolo, no svaki bi njegov pokušaj završio neuspjehom. Na kraju se, obeshrabren, prestao uopće truditi.

Iako je s vremenom toliko ojačao da je bio dovoljan tek neznatan zamah nogom da se oslobodi okova, nikad se više to nije usudio pokušati učiniti jer više nije imao svjesnost da je to moguće.

Moć majčine kritike

Grube vibracije zakonitost su te razine postojanja, stoga smo svi na sličan način  formirali svoju istinu, a time i svoju realnost. Majčinu kritiku, kojoj smo u djetinjstvu stalno bili izloženi, kao odrasli nastavit ćemo doživljavati i od drugih ljudi – i onda kada drugi ne budu imali ni najmanju namjeru kritizirati nas. Takva pogrešna interpretacija istine stvorit će u nama nepotreban osjećaj boli, pa ni emocije koje ćemo zbog takve percepcije iskušavati neće biti autentične. Te će destruktivne emocije, poput koncentrične spirale, dodatno sužavati našu percepciju, a pravi  problem nastaje kada loša raspoloženja postanu dominantna.

S druge strane, ako smo, primjerice, odrastali u teškim životnim okolnostima, ili su nas odgajali namećući nam uvjerenje da je život težak, da su ljudi nepošteni i zli, cijeli će se naš život doista pretvoriti u borbu, te ćemo se, bez obzira na to što činili, teško kroz njega kretati i sporo napredovati. Ljudi na koje budemo nailazili, stalno će nam nanositi bol ili, pak, neki oblik stvarne ili projicirane nepravde.

Filtrirana istina

Što smo kao djeca bili izloženi većem broju takvih ili sličnih neugodnih i ograničavajućih iskustava i što su zbog toga naša dominantna raspoloženja destruktivnija, i naša će percepcija istine biti suženija, a samim time i životne mogućnosti koje ćemo biti sposobni percipirati. Ako neke od tih mogućnosti budemo i uočili, zbog straha od kritike, ograničavajućih uvjerenja o sebi, drugima ili životu, najčešće ih nećemo ni pokušati iskoristiti, pa će naša objektivna realnost doista postati onakva kakvom je i doživljavamo.

Brojni se ljudi danas suočavaju s egzistencijalnim problemima te vrlo teško proživljavaju ekonomsku krizu, no samo zato što su, pod utjecajem odgoja, na takvu realnost podesili svoje percepcijske filtre.

Svijet je bogat koliko je široka naša percepcija

Ljudi čiji je percepcijski spektar širi, koji su bili odgajani tako da na život gledaju  kao na mnoštvo mogućnosti ili su radom na sebi proširili svjesnost, ekonomsku krizu, bez obzira na njezinu prisutnost, ne doživljavaju kao dio svoje realnosti. Njihova je podsvijest jednostavno programirana tako da svuda oko sebe vide prilike ili ih sami stvaraju, a potom ih pretvaraju u realnost s kakvom rezoniraju.

Zanimljivo je da će naši percepcijski filtri doslovno utjecati i na to koje ćemo objekte zapažati, a nerijetko i na to što ćemo u njima vidjeti. Možda nam ispred zgrade u kojoj živimo oduvijek raste drvo, no ako to drvo iz nekog razloga ne ulazi u naš spektar zapažanja, jednostavno ga nećemo vidjeti. Ili ćemo u njemu, umjesto breze (koja simbolizira uzdizanje prema višoj razini svjesnosti), vidjeti tužnu vrbu – simbol tuge, boli, žalosti i depresije. Takvih objekata, ali i ljudi, koje možda uopće ne vidimo, ili ih vidimo iskrivljeno ima nebrojeno, stoga je cijeli naš svijet bogat onoliko koliko je bogata i široka naša percepcija.PageBreak

Naime, i znanstveno je potvrđeno da način na koji vidimo svijet oko sebe nije ništa drugo nego reakcija našega živčanog sustava na neograničen tok elektromagnetskih valova i biokemijskih procesa. Na temelju njih u mozgu se formiraju senzorne staze koje naše oči oblikuju u sliku.

Drugim riječima, naš je svijet doista u nama, a centar naše percepcije, koji je zaslužan da ga takvim vidimo i doživljavamo, smješten je u šestom energetskom centru – predjelu između obrva, poznatijem kao treće oko.

Šesti energetski centar središte je naše svjesnosti i predstavlja vrata za spajanje s višim dimenzijama postojanja. Zadatak mu je integrirati naš unutarnji svijet s onim vanjskim koji doživljavamo kroz svojih pet osjetila.

Kada između ta dva svijeta postoji dobra komunikacija, centar je uravnotežen i sposobni smo stvari vidjeti onakvima kakve jesu – drugim riječima, u stanju smo spoznati pravu istinu. No ako je naš unutarnji segment zamagljen ograničavajućim iskustvima i lažnim emocijama, tako ćemo vidjeti i onaj vanjski, a takva će nam biti i kompletna realnost.

Istina se čuje u tišini

Uravnoteženost šestoga energetskog centra karakterizira pasivnost uma. Kada je um miran i tih, bez suvišnih i nepotrebnih misli, kada su nam moždani valovi usporeni, naše je treće oko u ravnoteži i energija slobodno kola kroz njega. U takvome stanju um postaje osjetljiv na razne vrste uvida, spoznaja i informacija, i to ne samo iz podsvjesnog dijela nego i iz šire duhovne dimenzije, u kojoj postoji samo jedna, apsolutna istina.

Što smo u stanju dublje ući u mir, to će i sposobnost našeg spajanja s višim duhovnim dimenzijama, a time i mogućnost proširivanja svjesnosti i viđenja stvari onakvima kakve doista jesu, biti veća.

No u većine je ljudi šesti energetski centar u blokadi, pa od pretjerane količine misli i buke koje te misli u umu stvaraju ono što je bitno jednostavno ne dopire do njih. Prema nekim istraživanjima, danas prosječan čovjek čak 80 posto vitalne energije troši na mentalne procese, pa ne samo da se time produbljuje neravnoteža u tom centru nego se stvara neravnoteža i u ostalim energetskim centrima u tijelu, energija jednostavno ne dopire do njih.

Kult kognitivne inteligencije

Neravnotežu šestog centra potiču brzina današnjeg života, stres te kult kognitivne inteligencije, no ona je ponajprije rezultat životnih iskustava kojima smo kao djeca bili izloženi. Stalne mentalne dvojbe, razgovori sa sobom, te beskrajne točke gledišta koje u svojoj glavi zauzimamo oko samo jedne životne situacije, nisu ništa drugo nego rezultat naše dezintegriranosti – raznih utjecaja na formiranje naše osobnosti te sputavajućih iskustava koja smo kao djeca utisnuli u svoju podsvijest. Nažalost, svi ti iscrpljujući mentalni procesi ne rezultiraju zaključkom, nego, naprotiv, dodatno zamagljuju mogućnost da stvari vidimo jasno i izvan već proživljenoga.

Zbog toga se u svakoj situaciji, a osobito kada nam se čini da smo zaglavljeni i da nemamo izlaza, ili kada nekoga svim silama pokušavamo u nešto uvjeriti, potrebno zapitati je li ono u što smo uvjereni da je ispravno doista istina, ili je to tek naša (trenutačna) točka gledišta.

Usporavanje misli

U stanju mentalne aktivnosti, u kakvome boravimo većinu vremena, najčešće ne možemo vidjeti pravu istinu jer je naš racionalni um ograničen. Zbog toga svaki oblik rada na sebi kojim pomičemo svoju svjesnost može bitno pridonijeti jasnijem viđenju stvari i širenju svjesnosti te nas tako približiti istini. U tome nam mogu pomoći vježbe koje umiruju um, oslobađaju ga od suvišnih misli i drže ga lucidnim, poput raznih oblika meditacije, seansi hipnoze, vježbi osvješćivanja intuicije i slično. Jedino takva stanja svijesti omogućuju komunikaciju s višim razinama postojanja i dobivanje uvida izravno iz duhovne dimenzije.

Spojeni sa svojom duhovnom dimenzijom, moći ćemo spoznati zašto smo, primjerice, morali proći kroz određeno bolno iskustvo. Shvatit ćemo da smo mnoga  iskustva na nekoj razini sami izabrali kako bismo se kroz njih mogli razvijati ili postati bolji ljudi, a možda i to da smo svojim ponašanjem i sami neke privukli. Samim time na svoj ćemo život početi gledati na posve drukčiji način. Počet ćemo pronalaziti rješenja tamo gdje ih prije nismo vidjeli te ćemo shvatiti da možemo utjecati na ono čime u životu nismo zadovoljni.

Premda to racionalno nećemo moći spoznati, uz razvijenu intuiciju odmah ćemo znati je li nešto (ili netko) za nas dobro ili nije, te ćemo donošenjem ispravne odluke sami određivati tijek događanja u svojem životu. No ne samo to. Komunicirajući s duhovnom dimenzijom, bit ćemo njome nadahnuti i spojeni na neograničen izvor znanja i informacija iz toga prostora, pa će naše mogućnosti u svim segmentima života doista postati neograničene.

Einstein i Tesla

Zabilježeni su brojni primjeri ljudi koji su, spojeni na višu dimenziju, odjednom razotkrili talente za koje nisu ni znali da postoje, ljudi koji su progovorili na jezicima koje nikad prije nisu čuli, ili studenata koji su u takvim stanjima ispite – koje su ostali pripremali mjesecima ili čak godinama – spremili za samo nekoliko sati. Poznato je i to da su i Albert Einstein i Nikola Tesla često zalazili u duhovni svijet te do nekih revolucionarnih otkrića došli upravo zahvaljujući sposobnosti isključivanja linearnog uma i udaljavanja od poznatih i dokazivih znanstvenih spoznaja, te sposobnosti primanja informacija i znanja koji dolaze iz duhovne dimenzije.

Mnogi veliki skokovi u znanosti ili, pak, umjetnička djela vrijedna divljenja nastajali su na taj način. Racionalni um i kognitivna inteligencija, koje tako često dižemo na pijedestal, ne samo da nas u svim segmentima života ograničavaju nego nas mogu dovesti i do opasnih zabluda da je ono što vidimo i spoznajemo kroz svojih pet osjetila doista istina. Potencijali za napredak, samoostvarenje, ali i kvalitetniji život i sreću, kriju se upravo u našoj sposobnosti da pomaknemo percepciju, proširimo svjesnost i tako spoznamo istinu.