Veličanstven doček u Jeruzalemu
Kršćani diljem svijeta slave Veliki tjedan koji započinje Cvjetnicom, a završava uskrsnom nedjeljom. Radi se o tjednu u kojem su zgusnuti svi najvažniji događaji pred sam kraj zemaljskoga života Isusa Krista, događaji za koje su čuli i mnogi izvan kršćanskoga kruga. U nedjelju, pet dana prije raspeća, Isus je jašući na magarcu (znak skromnosti) stigao u Jeruzalem do kojeg ga je već prestigao glas da je onaj kojeg su čekali, Mesija, onaj koji ih ima izbaviti od strane vlasti i ponovno uspostaviti kraljevstvo loze Davidove.
Narod je posvuda govorio o čudima koja je taj čovjek navodno činio na svome putu, o propovijedima i poznavanju pisma i proroka. Vidjevši ga kako stiže, ljudi su rezali grane palma i maslina, mahali njima te polagali svoje haljine putem kuda je Isus prolazio. Doista veličanstven doček uoči pashe u Jeruzalemu! Gotovo je teško povjerovati kako je samo pet dana poslije ista svjetina okrenula leđa Mesiji i ispratila ga na Golgotu.
Umjesto mača u ruci donio plamen u srcu
Čemu su se nadali te nedjelje? Velikome ustanku, čudesima kojima bi Spasitelj u tren oka zbacio jaram tuđinca s njih? Tadašnji su ljudi tražili Spasitelja koji nosi mač u ruci, a Isus Krist, za neke tek veoma prosvijećen čovjek i učitelj, za druge Mesija, Sin Božji, donio je plamen u srcu. Svjetina ga nije shvatila, ali svećenstvo onoga vremena jest. Uvidjelo je izrazito snažan revolucionarni potencijal, vjetar promjene, i uplašilo se da će Rimljani zbog toga kazniti narod, a ne manje važno, da će oni sami izgubiti svoje pozicije. Politički mudro procijenili su kako je “bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne!" (Ivan, 6,50).
U mnogim zemljama Cvjetnica nosi ime palmine nedjelje (lat. Dominica in Palmis), no u nas se zadržao izraz Cvjetnica, temeljen na nešto starijem običaju umivanja mladih djevojaka u lavoru punom proljetnoga cvijeća ubranoga u polju. Mnogi važni datumi kršćanske godine preklapaju se sa starijim običajima divinacije prirode, sunca i nebeskih aspekata.
Došavši u Jeruzalem, Isus je poučavao u hramu, a u četvrtak uvečer odluči sa svojim učenicima proslaviti prvi dan pashe. Bila je to njegova posljednja večera s učenicima, prikazana na mnogim umjetničkim djelima, od kojih je najpoznatije ono Da Vincijevo, secirano unedogled u potrazi za "tajnim ključevima" koje je Leonardo navodno posakrivao po njoj, a kako bi se barem donekle rasvijetlilo što se zbivalo tih godina oko tog doista jedinstvenog čovjeka.
Na posljednoj je večeri na Veliki četvrtak Isus najavio svoj skorašnji odlazak, prepoznavši izdajicu među učenicima. Razlomivši beskvasni kruh i podijelivši ga učenicima, čovjek koji je uvijek govorio u metaforama i slikama kako bi njegove riječi doprle do što većeg broja ljudi, rekao je kako je taj kruh njegovo tijelo, a vino koje piju njegova je krv koja se prolijeva i za njih i za sve ljude "na otpuštenje grijeha". On svojom smrću nikoga ne optužuje, već ispunjava svoju sudbinu i svrhu. Ima li veće milosti? Ovaj čin središnji je dio kršćanske mise svake nedjelje (euharistijska služba).
Čovjek koji je promijenio povijest zapadnoga svijeta zauvijek
U noći s četvrtka na petak Isus biva uhićen. Sve što je slijedilo u petak, subotu i nedjelju poznato je i onima koji nisu čitali Bibliju. Najveća priča ikad ispričana, Pasija, Kralj kraljeva... u svako doba Hollywooda, a i šire, netko se dotaknuo te najveće priče, velikog zaokreta u vremenu, početka nove ere.
Nigdje, međutim, mističnost toga čovjeka nije toliko prisutna i upečatljiva kao u epskom djelu Ben Hur, u kojem se On pojavljuje tek kao okvir priče o glavnom junaku, nikad mu ne vidimo lice, no on je uvijek tu, da pruži vodu žednome Judi Benu Huru, da izliječi gubavce, da pruži utjehu svojim govorima i na kraju, i dalje nevidljiv, posve izmučen, tek u bljesku munje na križu stoji čovjek koji je promijenio povijest zapadnoga svijeta zauvijek.
Čudne konstelacije u trenu Isusove smrti
Dramatično kao i na filmu, i tri biblijska evanđelja govore o čudnim konstelacijama u trenutku Isusove smrti. Luka, Marko i Matej jednako spominju tamu koja "nasta po svoj zemlji", "od šeste sve do ure devete" (prema tadašnjem rimskom računanju vremena, koje se računalo od izlaska sunca, šesta ura bila bi podne, a deveta tri sata popodne), Ivan to ne spominje, a Matej govori o potresu koji, s obzirom na slikovitost opisa, može biti metaforičan ili stvaran.
Brojni bibliolozi i danas istražuju nebeske i ostale konstelacije toga dana. Mnogi podržavaju i teoriju "pomrčine sunca". O Velikoj suboti sam često razmišljala. Ima li tužnijega dana? Ono u što smo vjerovali jučer, danas više "nije", a sutra nam je nepoznato. Vakuum između smrti i uskrsnuća, nešto poput metafore svih naših života. Kao da svi živimo veliku subotu.
Svjetlost svijeta
I onda uskrsna nedjelja. Događaj koji do danas nitko nije uspio rasvijetliti, dokazati, a što je najvažnije - ni osporiti. Svjedoci toga vremena, kanonizirana evanđelja, kao i brojni apokrifni spisi, govore o fenomenu uskrsnuća. Stvarnog ili metaforičkog. U svakom slučaju, nečeg dovoljno velikog da su milijuni ljudi već u ono vrijeme bili spremni krenuti Isusovim stopama i uz pjesmu umirati u arenama s lavovima.
Predaja o uskrslom Kristu iskra je koja je zapalila plamen koji gori sve do naših dana. I njime se bave jednako teolozi, znanstvenici kao i kvaziznanstvenici, jednako slijepo udarajući u vlastite doktrine, s jedne strane doslovno čitajući svako slovo, s druge strane grozničavo u potrazi za bilo kakvim dokazom da je sve izmišljotina i prijevara, no dokaza ni za jednu ni za drugu stranu – naprosto nema.
"Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života." (Ivan, 5,12) reče sam Isus. A nama je ostavljeno kako ćemo to shvatiti.
.png)
.png)
