Moć molitve

Vjernici su zdraviji i dugovječniji

Nekoliko je istraživanja, poput onog s kalifornijskog Sveučilišta u Berkeleyju, pokazalo da vjernici manje obolijevaju i dulje žive u usporedbi s nevjernicima iz iste sredine. Ljudi koji se redovito mole, osobito ako posjećuju vjerske službe, imaju niži krvni tlak i sporiji puls od ateista i agnostika, što pridonosi općenito boljem zdravlju. Kod njih je zabilježena niža stopa depresije i anksioznosti i veća otpornost na stresne situacije.

Utjecaj vjere i molitve na zdravstveno stanje ne iznenađuje znanstvenike, iako ne smatraju da je tu riječ o dokazu postojanja božanstva, već o efektu placeba, dokazanom medicinskom fenomenu odgovornom za bar 30% oporavaka od bolesti ili ozljeda. Efekt placeba počiva na pozitivnoj sugestiji koja stvara pozitivna očekivanja i aktivira središnji živčani sustav podižući raspoloženje, volju i imunitet. Vjera u Boga ili drugu nadmoćnu silu koja pomaže i štiti stvara efekt placeba kod ljudi podložnih sugestiji, neovisno o tome je li njihova vjera utemeljena na stvarnosti ili fikciji. No i prakticiranje autogenog treninga, tai chija, joge ili transcendentalne meditacije ima sličan pozitivan učinak na različite aspekte zdravlja.

Osim što im pomaže efekt placeba, religiozni su ljudi zdraviji i zato što se pridržavaju naputaka ili naredbi koje im upućuje njihova religija. Mnoge religije pozivaju vjernike da se odreknu alkohola, duhana, droge i usputnog seksa, što nedvojbeno štiti od mnogih bolesti. Povrh toga, ljudi aktivni u vjerskim zajednicama crpe korist od društvenih spona s ostalim vjernicima. Članstvo u skupini daje osjećaj pripadnosti i zaštićenosti, što pripadniku skupine ulijeva optimizam i životni smisao.

Izliječena molitvom ili terapijom?

Osim što su istražili učinak molitve koju vjernik posvećuje sebi, znanstvenici su proučili i učinak molitve na druge ispitavši što se događa kad se netko moli za bolesnika kojeg poznaje te kad se pojedinac ili skupina mole za dobrobit nepoznatih. Vjernici rado navode poznati slučaj mlade Amerikanke Jeanne Giese kao primjer djelovanja molitve na tuđe dobro, poznate i kao zagovornička molitva.
U rujnu 2004. petnaestogodišnju Jeannu ugrizao je šišmiš, no njezini roditelji nisu prepoznali opasnost i nisu je odveli u bolnicu da primi cjepivo protiv bjesnoće. Poslije 37 dana u Jeanni su se razvili simptomi bjesnoće te je prevezena u bolnicu uz vrlo pesimističnu liječničku prognozu. Nikad nitko nije preživio bjesnoću nakon pojave simptoma, ako prethodno nije primio cjepivo.

Liječnici su svejedno dali sve od sebe, dali joj dva antiviralna lijeka i primijenili metodu dotad neiskušanu na bjesnoći: izazvali su umjetnu komu da uspore moždanu aktivnost i zaštite mozak, glavnu metu napada virusa bjesnoće. Tijekom sedmodnevne kome njezino je tijelo dobilo priliku da proizvede dovoljno protutijela koja će zajedno s lijekovima napasti virus. U međuvremenu, ni njezin otac nije sjedio skrštenih ruku. Nazvao je prijatelje i zatražio da se mole za njegovu kćer, a oni su to prenijeli svojim prijateljima. Uskoro se apel proširio svijetom i obišao planet putem elektroničke pošte.

Mjesec dana od početka terapije više nije bilo virusa u Jeanninu organizmu, a njezine su mentalne sposobnosti bile uglavnom očuvane. Nakon nekoliko tjedana rehabilitacije poslana je kući, a u studenom 2005. počela se samostalno kretati.
Jeanna je tako postala prva osoba u povijesti koja je preživjela bjesnoću ne primivši cjepivo prije pojave simptoma. Liječnici su njezino ozdravljenje objasnili novom eksperimentalnom terapijom uvođenja u umjetnu komu. Isticali su i da Jeanna ima izrazito snažan imunitet i pretpostavili da je virus koji ju je napao bio iz slabog soja.
Međutim, obični ljudi i poneki liječnik smatrali su njezin slučaj čudom i tumačili ga djelovanjem masovne molitve milijuna iz cijelog svijeta. Prema mišljenju vjernika, njezino je ozdravljenje bilo dokaz da je Bog čuo molitve.PageBreak

Budući da jedan slučaj nije dovoljan dokaz, znanstvenici su tvrdnju u djelotvornost zagovorničke molitve testirali na većim uzorcima. Istraživanja su podarila negativne ili blago pozitivne rezultate koje su i vjernici i nevjernici protumačili kao da govore u prilog njihovoj tezi.
Znanstvenike, koji većinom odbacuju tezu o djelovanju zagovorničke molitve, iznenadio je fizičar Randolph Byrd rezultatima istraživanja učinaka molitve na srčane bolesnike. Byrd je pratio 393 bolesnika liječena u jednoj bolnici u San Franciscu. Pacijente, koji su svi bili u sličnom zdravstvenom stanju, podijelio je u dvije skupine. Za svakog pacijenta iz prve skupine svakodnevno se molilo troje-četvero kršćana, ali nisu se susretali s pacijentom. Za pacijente iz druge skupine nitko se nije molio, a nijedan pacijent nije znao u kojoj se skupini nalazi.
Na kraju liječenja pokazalo se da su pacijenti za koje se molilo bili u boljem stanju od onih drugih. U prvoj skupini 84,5% pacijenata ocijenjeno je „dobrim“ u smislu reakcije na liječenje. U drugoj skupini samo je 73,1% pacijenata dobilo ocjenu dobar. No iduća istraživanja zagovorničke molitve nisu dala tako ohrabrujuće rezultate. Liječnik William Harris 1999. izvijestio je da je 67,4% pacijenata za koje se molilo nakon terapije bilo u dobrom stanju, dok je takvih bilo 64,5% u skupini za koju se nije molilo. Razlika od 2,9% bila je skromna, a ukupni su postoci bili iznenađujuće niski u usporedbi s Byrdovim istraživanjem.

Sveučilište Duke je 2005. provelo istraživanje na četiri skupine srčanih pacijenata, od kojih su neki primili samo terapiju molitvom, drugi molitvom i glazbeno-slikovnu terapiju, treći samo glazbeno-slikovnu terapiju, a četvrti nijedno od toga. Razlike u stupnju oporavka među pacijentima iz sve četiri skupine bile su neznatne. U šest mjeseci oni koji su primili i terapiju molitvom i glazbeno-slikovnu terapiju imali su najnižu stopu smrtnosti, no razlika je bila mala i statistički nevažna.

Najnepovoljnije rezultate za pristaše zagovorničke molitve objavila je 2006. revija American Heart Journal. U istraživanju provedenom u šest bolnica srčani su bolesnici podijeljeni u tri skupine, od kojih je jedna „liječena“ molitvom bez znanja pacijenata, druga molitvom uz znanje pacijenata, dok se za treću skupinu nitko nije molio. Iznenađujuće, oni za koje se nije molilo bili su na kraju istraživanja u najboljem stanju. Na drugome mjestu bili su oni za koje se molilo bez njihova znanja, a najgore su prošli oni za koje se molilo uz njihovo znanje, od kojih je 59% imalo komplikacije!

Upotrijebite sve oružje

Psiholozi su ponudili tumačenje da su oni kojima je rečeno da se za njih mole skupine vjernika zaključili da je njihovo stanje beznadno, što je uzrokovalo pesimizam i pad imuniteta. Znanstvenici su također primijetili da su istraživanja o učincima zagovorničke molitve u startu neprecizna jer istraživači nikako ne mogu znati moli li se za pojedinog bolesnika netko drugi osim „unajmljenih“ vjernika. Također je teško odvojiti učinak tuđe molitve od učinaka molitve bolesnika na vlastito zdravlje.

Kad se sagledaju sva dosadašnja istraživanja, čini se da zagovornička molitva ne daje rezultate ili da su oni neznatni, a ako već netko moli za ozdravljenje bolesnika, bolje je da mu o tome ništa ne govori. S druge strane, molitva za vlastito zdravlje zasigurno ima blagotvoran učinak, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog vrlo moćnog efekta placeba. Koristi ima i od molitve za tuđu dobrobit, ali opet ponajviše za onoga koji se moli. Kad vam je bližnji bolestan, otet ili sprema ispit, lako je moguće da će vam čin molitve ublažiti tjeskobu i dati nadu u povoljno razrješenje. A postoji li neka viša sila koja će vam molitvu uslišiti i pružiti pomoć, još bolje.

Vjernici smireniji u stresnoj situaciji

Prema istraživanju Sveučilišta u Torontu, mozgovi vjernika i nevjernika drukčije funkcioniraju u stresnim situacijama. Ekipa pod vodstvom prof. Michaela Inzlichta podvrgnula je skupinu ispitanika testiranju mentalnih sposobnosti koje je zahtijevalo osobitu koncentraciju. Test se sastojao od riječi koje označavaju boje (primjerice: plavo, žuto, zeleno, crveno i dr.).

Međutim, svaka je riječ bila otisnuta u različitoj boji od one koju ta riječ predstavlja. Primjerice, riječ plavo bila je otisnuta žuto ili narančasto, a riječ crveno u plavoj boji. Zadatak je bio što brže odrediti boju u kojoj je otisnuta pojedina riječ, što nije sasvim jednostavno s obzirom na spomenuti faktor zbunjivanja.

Tijekom testiranja svi su ispitanici elektrodama bili priključeni na uređaje koji su mjerili aktivnost u pojedinim dijelovima mozga. Prethodno je svaki ispitanik u intervjuu naveo u kojoj se mjeri osjeća vjernikom. Ispostavilo se da su prilikom rješavanja zadataka vjernici imali najmanju aktivnost u dijelovima mozga koji registriraju stres.

Drugim riječima, bili su pod manjim stresom od ateista i agnostika, osobito u trenucima kad su pravili pogreške. Što je ispitanik bio veći vjernik, to je njegov mozak bio mirniji pod stresom. To je, prema istraživačima, posljedica uvjerenja da „nije svako zlo za zlo“ i da „Bog oprašta pogreške“. Ispitanici koji su se opisali kao ateisti ili agnostici bili su na testiranju napetiji, očito si jače zamjerajući pogreške.