Iscjeljivanje prijenosom energije polaganjem ruku, oduvijek je izazivalo interes. Kroz cijelu su ga povijest izvodili sveci, asketi, posvećenici tajnih redova i slični mistični ljudi, pa čak i kraljevi srednjovjekovnih europskih zemalja. Podrazumijevalo se, dakle, kako je rad s iscjeljujućim energijama nešto čime se mogu baviti ljudi s 20-30 godina iskustva u meditacijama i duhovnim vještinama ili osobe s prirodnim, naslijeđenim darom „bioenergije“ (što je u jednom trenutku bio popularan termin).

Suprotno takvom „visokom“ pristupu stoji, međutim, činjenica da svaka majka pomaže svome djetetu – dodirom, polaganjem dlana na bolno mjesto. Što učiniti objašnjava joj intuicija, predosjećaj, a energiju usmjerava dobra i čista namjera. Takvu logiku slijedi učenje reikija, nastalo u Japanu između dva svjetska rata: majstori reikija drže da je duhovna i iscjeljujuća energija zapravo neograničeno blago dostupno svim ljudima dobre volje koji su u stanju smiriti um, „zamoliti“ da se taj blagoslov spusti na njihovo tjeme i srce i onda ga putem dlanova ili simbola poslati onome kome je najpotrebniji. Detaljno znanje o tome kako energije teku kroz tijelo u tom se sustavu ne podrazumijeva. Dapače, praktičara se reikija uči da energiju „propušta“ i „dopušta“  joj da se kreće na vlastiti, intuicijom određen način, radije nego da se „natjerava“ u zamišljene kanale i centre. Takav je rad, dakle, daleko manje formalan nego usmjeravanje energije u jogi, tai chiju i ostalim, tradicionalnijim načinima rada.

Kod prvog susreta s terapijom reikijem ili inicijacijom, osoba verzirana u istočnjačke metode liječenja i meditacije može ostati zatečena brzinom i opuštenošću metode.  „Obuka“ za rad podijeljena je u tri stupnja, a učenik, načelno gledajući, energiju može koristiti za pomoć sebi i svoj obitelji već tjedan dana nakon uvođenja u „prvi“ stupanj. Tako je i mene, kad sam dobio prvu „inicijaciju“ 1998., pomalo zbunila ideja da je ono što sam proučavao tada već duže od deset godina – ostvarivo u jednom vikend-seminaru.

Osobno iskustvo mi je, međutim, pokazalo da je reiki ne samo ispravan, nego u nizu praktičnih situacija jedini realan pristup. Zašto? Zato što se potreba za davanjem pomoći i potpore najčešće pojavljuje neplanirano i iznenada. U stvarnom životu, upotreba neke kompleksnije metode i postavljanje detaljne energetske „dijagnoze“ često su nemoguće ili sasvim nepraktične. Tu na scenu stupa reiki kao „deus ex machina“, ponekad s čudesnim rezultatima: ako je vašem bližnjem potrebna pomoć zbog tjelesne ili duhovne nevolje, jednostavno se otvorite prema duhovnim, nebeskim energijama i – uz dobru volju i namjeru – propustite ih prema njoj ili njemu. Rezultat ponekad nije tako spektakularan kao terapija nekog verziranog „bioenergetičara“, ali se obično može osjetiti na konkretan i zadovoljavajući način.

Kao i sve alternativne terapije, reiki nije zamjena za odlazak liječniku. On je, svejedno, po mom mišljenju jedna od najboljih „pomoćnih“ terapija za ozdravljenje i samoozdravljenje, dovoljan za ublažavanje ili čak uklanjanje mnogih psihosomatskih problema i blokada. Neki ga terapeuti, poput Ivana Čuljaka – Šince, primjenjuju i u liječenju sasvim konkretnih fizičkih tegoba poput sportskih ozljeda, i u tome postižu mjerljive i nedvojbene rezultate – oporavak 4 - 10 puta brži od prognoziranog. Reiki je jednostavan, moćan i u najvećoj mjeri oslobođen ideologije, i u tome je njegova ljepota. Mana je tijekom devedesetih bila relativno visoka cijena „inicijacije“, odnosno uvođenja u učenje, no ta se prepreka dolaskom interneta uglavnom razgradila – cijene su sada znatno umjerenije, a nije nemoguće naći ni inicijatora koji radi potpuno besplatno.