Promatrajući početak civilizacije: jasno je da ne bismo preživjeli sami. Stoga smo bili obvezni povezati se. Živjeli smo u simboličnom svijetu na klasičan (holistički) način. Ne zato što je to bilo politički korektno, zato što nam je to društvo nametnulo ili zato što je to bilo dobro za naše zdravlje – već zato što nije postojao zid koji je dijelio čarobno od onoga što nazivamo “stvarnošću“.
Na samom početku, kada bismo čuli grmljavinu – bio je to Božji glas. Kada bismo pogledali planinu – bilo je to mjesto na kojem Bog živi. Kada bismo pogledali u vatru – Bog se nalazio i u njoj.
U usporedbi s početkom, bili smo isto ono što smo i sada – ali to više ne prepoznajemo – bili smo JEDNO. Puni mašte i kreativnosti.
Ljudska su bića bila poput stanica istog tijela, a te su stanice međusobno djelovale i u dobru i u zlu.
No zatim smo izgubili jedinstvo, a društvo je postalo shizofrenično.
Bili smo individualci, a istovremeno pleme – društvo. Neke studije dokazuju da smo na samom početku bili monoteistični jer nismo mogli Boga smjestiti svugdje. Ali s vremenom je politeizam izašao na površinu. Počeli smo imenovati mjesta i raznim smo božanstvima pripisivali određene sposobnosti.
U našim je genima zapisan smisao jedinstva koji ne podrazumijeva žrtvovanje naše individualnosti.
Razvili smo povezanost s prirodom jer nismo mogli dugo ostati na istom mjestu. Morali smo posegnuti mnogo dalje od vlastitih mogućnosti jer su se osnove – hrana, voda i zaklon – nalazile negdje drugdje i zbog toga smo se morali seliti.
To je značilo da se nismo vezali za jedno mjesto, što je utjecalo i na naše vrijednosti jer smo stalno izlazili iz zone sigurnosti – bili smo prisiljeni stići do druge, treće, četvrte planine… A zatim se s vremenom sve promijenilo.
Od lovaca smo postali stanovnici – skrasili smo se, prestali smo se seliti.
Vrijeme je da se pripremimo na nove avanture!
Izvor: paulocoelhoblog.com
.png)
.png)
