Čujete li glas božanskog kad vam se obraća?

Tihi glas intuicije

Mi smo duhovna bića s ljudskim iskustvom

I sebe same smatramo prvenstveno materijalnim bićima koja ponekad teže duhovnim iskustvima, no vjerujemo da se duhovna iskustva događaju izuzetnim pojedincima u vrlo rijetkim i posebnim prilikama. Stoga će nas izreka Pierrea de Chardina, svestranog francuskog teologa, znanstvenika i esejista iz prve polovine 20. st., vjerojatno iznenaditi. Chardin je zapisao: „Mi nismo ljudska bića s duhovnim iskustvom. Mi smo duhovna bića s ljudskim iskustvom.“

Chardin je cijeli svijet doživljavao božanskim i vjerovao da u svemu što postoji svijetli božanska iskra. On je o toj istini, koju je otkrio filozofskim promišljanjima i religioznim kontemplacijama, pisao filozofska djela. Mnogo godina nakon njega, Anita Moorjani, žena koja se nije bavila filozofskim razmatranjima i duhovnim istraživanjima, doživjela je iskustvo tik do smrti i otkrila upravo ono što je Chardin tvrdio. Moorjani je bolovala od raka i u terminalnoj fazi bolesti pala je u komu iz koje se više, prema mišljenju liječnika, nije mogla probuditi. No umjesto smrti, doživjela je duboko izvantjelesno iskustvo u kojemu je bila potpuno svjesna.

Kako čuti unutarnji glas kad nas vodi?

Anitina priča

Uvidjevši pravu istinu o životu dok je bila „na drugoj strani“, odlučila je da ne želi umrijeti, vratila se u svoje teško bolesno tijelo i potpuno ozdravila za nekoliko dana. Njezino ozdravljenje liječnici smatraju znanstveno potpuno neobjašnjivim. U svojoj novoj knjizi A što ako je ovo raj?, koja je nedavno objavljena i u Hrvatskoj, Anita Moorjani o tom je iskustvu napisala: „Jedan od uzroka moje bolesti bio je to što sam zaboravila svoju božanstvenost. Bila sam zaboravila da sam ja, zajedno sa svima i svime što postoji u univerzumu, božanstvo koje se utjelovljuje u ovom životu.(...) U iskustvu blizu smrti iznenada sam se prisjetila da samo trebam biti to što jesam i živjeti svoju božansku istinu. (...) Vi i ja smo božanstvo koje se izražava kroz naše tijelo, u ovom vremenu i mjestu, ovdje i sada. Ne postoji svjesnost važnija od te.“

Mi prečesto zaboravljamo, ako smo to ikada i osvijestili, da smo dio božanskoga. Prečesto doživljavamo sebe nevažnima, nevrijednima, odvojenima od svijeta, od ljudi, prirode, od čuda života... Ali, božansko nas pronalazi, nježno nas dotakne i tiho nam kaže da je tu. Ponekad ne čujemo taj tihi glas. Katkada ne vjerujemo da bi baš nama moglo govoriti. Ponekad ne vjerujemo onome što nam kaže. Iskustva drugih ljudi, međutim, mogu nam pomoći da se sjetimo kad smo bili dotaknuti, a nismo to prepoznali. Mogu nam pomoći da pažljivije osluškujemo.

Nismo slučajni i nevažni

Mnogi ljudi koji su postali svjesni da su u životu doživjeli dodir božanske nježnosti svjedoče da ona često dolazi neočekivano, ponekad kao iznenadni odgovor na sumnje i tamu koje nas iznutra izjedaju, katkada kao nježna utjeha u trenucima beznađa, a ponekad kao znak podrške božanske prisutnosti koja je uvijek uz nas. Ta iskra do nas najčešće dolazi u obliku osjećaja, senzacije ili iznenadnog uvida i rijetko je prati velik broj riječi. Ako one i dolaze, obično su u kratkim i jasnim rečenicama, bez pretjeranih objašnjenja.

Iz priča i knjiga ljudi koji su u svojem životu postali svjesni božanske prisutnosti otkrivamo da sve, ljude i događaje koji nam se događaju, povezuje brižna božanska energija. Njihove priče svjedoče da se božansko pojavljuje s jednakom ljubavlju i ateistima i pripadnicima različitih religija, crnima, bijelima, žutima, crvenima, djeci, mladima, odraslima, starcima... Pojavljuje se podsjećajući nas na to da stvarnost materije i ljudskih društvenih odnosa nije jedina stvarnost koja postoji, kako iznad te stvarnosti postoji još jedna „stvarnija“ stvarnost. Kada doživimo njezin okus, ne možemo ga zaboraviti.

PageBreak

Ponekad će božansko ući u naš život da nam pokaže kako idemo dobrim putom, a katkada da nas upozori kako trebamo puno toga promijeniti. Katkada će biti jedva čujno, a ponekad se neće pojaviti sve dok ne shvatimo kako uporno tražimo pogrešne stvari.

Ponekad će nam darovati spoznaje iznenada, a da za njima uopće nismo tragali. Svakome će se javiti na jedinstven način, no ako osvijestimo dodir tog unutarnjeg vodstva i ne odbacimo ga, u nama bi mogla zatinjati spoznaja o dubljem smislu našeg postojanja na ovome svijetu. Svijest o tome da nismo slučajni i nevažni, kako naš život, upravo takav kakav jest, ima dubok smisao koji trenutačno možda ne razumijemo, ali koji sasvim sigurno postoji kao upravo nama upućen dar.

Priča o obitelji koja je izgubila kuću i pronašla sebe

U istinitoj priči iz knjige Jennifer Skiff Susreti s Bogom (Planetopija, 2008.) spisateljica otkriva kako možemo dobiti božansku poruku o zahvalnosti upravo u trenutku kad za nečim neutješno tugujemo.

Priča govori o Marian i Steveu Brownu koji su živjeli sa svoja dva sina u naselju San Diego u Country Estatesu, u kalifornijskoj Ramoni. Njihova je kuća izgorjela 2003. godine u drugom najvećem požaru u povijesti Sjedinjenih Američkih Država. Na ruševine svoga doma vratili su se nekoliko dana nakon evakuacije. Na mjestu gdje je stajala njihova kuća nije ostalo baš ništa – štoviše, u zemlji su bile rupe jer je izgorjelo čak i korijenje drveća koje je raslo oko kuće. Marian je došla na ruševine sa svoja dva sina – Erikom i Evanom.

Evan je imao trinaest godina i stoički je podnosio nestanak doma, ali desetogodišnji Erik bio je neutješan. Izgubljeno je hodao kroz pepeo i bez riječi brisao suze. Marian nije znala kako se postaviti prema svojoj djeci koja su je molećivo gledala. Osjećala je da će njezina reakcija biti presudna i odrediti kako će se oni postaviti prema toj katastrofi. Ali ona nije znala što da im kaže. Zato se tiho pomolila Bogu moleći ga da joj pomogne pronaći prave riječi kojima će ih utješiti. U tom trenutku njezin sin Erik uskliknuo je: „Pogledajte, ovdje je knjiga!“ Marian i susjedi koji su bili u blizini rekli su kako je to nemoguće jer sve je izgorjelo i kako nešto papirnato nije moglo tu ostati.

Zahvalni za blagoslove

No Erik je pokazivao knjigu koju su uskoro svi ugledali. Došli su do nje, a Erik se sagnuo i uzeo je u ruke. Slojevi stranica u istom su se trenutku rasuli i knjiga mu se raspala u ruci. Svi su uzdahnuli, a netko je rekao: „Žao mi je, dušo. Nije ostalo ništa osim pepela.“ Ali Erik je uskliknuo: „Ne, čekajte! Pogledajte!“ Na njegovu dlanu nalazio se najkrhkiji komad papira veličine pola novčanice jednog dolara. Na njemu je bila slika obitelji koja se drži za ruke i tri riječi „Zahvalni za blagoslove“.

Je li ovo što se dogodilo Marian Brown bila samo slučajnost? Ili je to bio istinski nježan dodir božanskoga koji joj je pomogao vidjeti bogatstvo koje ima u trenutku kad se činilo da je sve izgubila? Marian je to shvatila kao božji dodir. Jer, koliko god bilo teško i mučno hodati po ruševinama vlastita doma, shvatila je nevažnost toga u usporedbi s dubokom ljubavi članova obitelji koji su spremni bolovati i patiti zajedno, koji su spremni graditi ponovo sve što je izgubljeno. Krhka sličica na čudesan joj je način pomogla vidjeti blagoslov u svome životu i osjetiti duboku zahvalnost u trenutku kad se činilo da je patnja jedino što je okružuje.

PageBreak

Ponekad nam božansko dolazi izravno pomoći, no zahtijeva i našu hrabrost i povjerenje, kao što se dogodilo mladom čovjeku iz sljedeće istinite priče koju je zabilježila Jennifer Skiff. Stephen Wood je, nakon pada s padobranom, ležao u bolnici slomljene kralježnice i čekao operaciju u kojoj bi mu kirurzi kralježnicu spojili pločicama i vijcima. Jutro prije operacije probudio se pred vizijom liječnika u bijelom ogrtaču koji je stajao pokraj njegova kreveta.

Liječnik je bio veseo i rekao mu da se ne podvrgne operaciji, nego da ostane ležati u krevetu kako bi mu kralježnica prirodno zacijelila. Dodao je i to da je imao pacijenta koji je u nesreći s padobranom zadobio sličnu ozljedu te je, mirno ležeći osam tjedana, pustio da mu kralježnica prirodno zacijeli i bio je dobro. Stephen mu je zahvalio i pružio mu ruku da se rukuju, ali liječnik je doslovce nestao, rasplinuo se pred njim. Poslije, kad su toga dana Stephena vozili na snimanje magnetskom rezonancijom, na zidu hodnika ugledao je portret istoga liječnika u prirodnoj veličini.

Nakon povratka u sobu rekao je medicinskoj sestri što mu se dogodilo, a ona mu je rekla da je liječnik sa slike Sir George Bedbrook, iznimno cijenjen ugledni kirurg po kojemu je taj odjel dobio ime. Njegova specijalnost bilo je iscjeljivanje kralježnice putem prirodnih, nekirurških metoda. Sestra mu je rekla i to da je taj liječnik umro prije sedam godina. Stephen je odlučio poslušati ga.

Smatram se najsretnijim čovjekom na svijetu

Zbog toga mu je sljedeći dan bio vrlo, vrlo težak. Morao je zaprepaštenom kirurgu, zabrinutoj supruzi i svojim roditeljima reći da se ne želi podvrgnuti operaciji, nego ležati u krevetu i dopustiti da mu kralježnica prirodno zacijeli. Kirurg je objašnjavao obitelji da je Stephenova ozljeda prevelika i da nikako ne može na taj način biti izliječena.

Savjetovao je supruzi i roditeljima da ga svakako nagovore na operaciju, ali Stephen nije htio pristati... Imao je povjerenja u glas liječnika, glas koji je mogao smatrati svojim umišljajem. Danas je Stephen potpuno zdrav i obavlja tjelesno zahtjevan posao. O tom događaju rekao je: „Nikad nisam zaboravio taj posjet koji je doista bio izravan čin Božanske intervencije. Smatram se najsretnijim čovjekom na svijetu!“

I to će proći

Iz treće priče iz knjige Susreti s Bogom saznajemo da se božansko ponekad pojavljuje u samo nama prepoznatljivom obliku. U svojoj priči Laura Gilman, koordinatorica posebnih događanja, govori: „U djetinjstvu i mladosti, prije no što je preminuo, moj me je otac često tješio ponavljajući izraz ‘I to će proći’. Te su se riječi često izgovarale u našoj kući i uvijek, baš uvijek, smirivale su me. Bilo je to 2001. godine.

Na jednoj sam zabavi upoznala muškarca po imenu Lindsay Herkness i zaljubila se u njega. Početak je bio divan. Bili smo ludi jedno za drugim. Jedanaestoga rujna slavili smo prvih, lijepih šest tjedana svoje veze...“ Lindsay je radio u Svjetskom trgovačkom centru. Jedanaestoga rujna poginuo je u avionskom napadu terorista na Twin Towers. Laura je bila izbezumljena od bola.

Vođena sam, zaštićena i voljena

„Plakala sam dva dana, sama i s cijelim gradom. Je li on bio onaj pravi za mene? Uvjerena sam da jest. Moja ljubav i moji snovi tada više nisu bili ostvarivi, umrli su. Bila sam neutješna sve dok jedna jednostavna obavijest nije sve promijenila. Prolazila sam pokraj ulične svjetiljke na kojoj je bila zalijepljena obavijest. Na većini obavijesti bile su fotografije nestalih. No ova je bila drukčija.

Na njoj su pisale samo četiri riječi „I to će proći“. Moje suze su za nekoliko sekundi stale i ja sam shvatila da će i moja bol proći. U tom sam trenutku znala da me Božansko štiti i pomaže mi riječima koje za mene imaju veliku moć. Osjetila sam se vođeno, zaštićeno i voljeno...“

Osjetimo boženski dodir u svojem životu

Dopustimo li sebi vjerovati u čuda, podršku i ljubav koji dolaze iz nepoznatog, možda ćemo i u svojem životu prepoznati trenutke u kojima nas je božansko dotaknulo. Možda smo ih zaboravili ili nismo sami sebi povjerovali da smo osjetili dodir božanskoga pa smo pomislili kako su ti trenuci bili puka slučajnost, podudarnost ili čak naš umišljaj.

Pravo je vrijeme da osluhnemo poruke bića koje naše srce prepoznaje te da s prijateljima podijelimo sjećanje na takve trenutke iz svojega života. Onaj tko podijeli s nama poruke svojega bića potaknut će nas da bolje osluškujemo... I da češće čujemo i osjetimo božanski dodir u svojem životu.