Lari Mari: Vrtlog skrivenih osjećaja u novoj knjizi

Zamagljeno ogledalo sprječava je vidjeti što joj se događa na glavi, ali osjeća kako je peče topao zrak iz moderne haube nalik svemirskom brodu koji joj mijenja osobnost. „Trebam li danas postati žena? Vjerovati da tako mora biti i da drugoga puta nema? Prevariti dušu kreacijom koja će izaći ispod ove kacige što mi se zalijepila za glavu? Nalijepiti umjetne trepavice i lakirati nokte, popeti se na štikle i mlatiti torbicom? Pokus je upravo završio i lijepa mi se frizerka smiješi. Briše maglu s ogledala i pokazuje mi svoje djelo. Sličim na Jolandu u njezinim boljim danima, onima u kojima bismo kao obitelj bili pozvani na kakav božićni domjenak, godišnjicu Crvenoga križa ili dobrovoljnih darivatelja krvi.

Baš ti je ovako stajala frizura, Jojo. Čvrsta trajna izvučena četkom spuštala se do ramena. Poput onih pjevačica koje odavno nitko više ne sluša, starih glumica koje se trude održati vječnu mladost. Od dana kad ste počeli forsirati moj ženstveni izgled, svijet mi se zamutio. Oči su me zaboljele i zjenice nisu više željele gledati scenografiju na pozornici koja mi nije pripadala. Nisi se zauzeo, Milodare, u važnim trenucima glas nije izlazio iz tvojih usta. Nikada nisi donio ni jednu odluku. To je ono što je moja majka kod tebe najviše mrzila. Čula sam te, Milo, čula sam kako si se mojoj dragoj ravnateljici žalio kako nisi dovoljno jak.

To je ono što si prvo morao naučiti, to je muška uloga u obitelji. Ne košnja vrta, Milo, ne kuhanje ručka, morao si lupiti šakom o stol kad bi te onako vrijeđala. Trebao si povisiti ton i reći joj da je pretjerala, ali ti si pokunjeno šutio. Prenio si mi svoju nesigurnost, utro si mi put kojim gazim dopuštajući da mi je na glavi gnijezdo iz kojega se spuštaju tužne trake.“

– Divna vam je frizura, baš vam pristaje! – uvjerava me osoba čije su ruke izvele ovo zlodjelo, a ja šutim. Šutim, Milo, jer si me ti tako učio. Da se ne suprotstavljam, da se sklanjam od sukoba i da svima dajem za pravo. Neka me gaze, a ja ću u svačijim očima ostati ona dobra, mala, Milodarova kći. Smješkam se bapskoj frizuri, nesretna što nisam ponijela kapu. Hoće li mi nakon ovoga fijaska dioptrija otići još više u minus? Minusarka, tako su me zvali u školi. Žgoljava, rahitična minusarka.

Kći smetlara Milodara nije pametna, ali je ružna! Govorila su to zločesta djeca, a ja sada, Milo, moram čuvati djecu koja me toliko bolno podsjećaju na njih. Većina mojih vršnjakinja imala je očeve koji bi se zauzimali za njih i kad nije bilo potrebno, a moj otac nije imao vremena jer je održavao tuđi vrt. Je li to dobrota, Milodare? Zove li se takav čovjek dobričinom? Sigurno u očima drugih, ali ne i u očima tvoje kćeri. Govorim si da ću se jednoga dana probuditi poput ostalih žena, ali to nije istina.

Zapravo, to i ne želim. Rekla sam ti to, a ti si piljio u cestu pretvarajući se da me ne čuješ. To je dobrodušnost? Nemati svoj stav ni svoje mišljenje? Ne pomoći svome djetetu koje se traži? Dobro, ti si tako odabrao, a zašto si onda tražio da imamo prisan odnos? Ti si ga prvi odbio. Ti, Milo, ti, a ne ja.“ Treskom zatvara vrata svoga stana koračajući prema zrcalu.

„Upropastila me neuka frizerka i sad sam nakaza spremna za izlazak s jednim istim takvim nikogovićem koji će za dva sata uzbuđeno lupkati nogom ispod stola svoje dobročiniteljice. Potrudit ću se da zakasnim i preskočim juhu, pretvarat ću se da sam pojela previše slatkog kako bih izbjegla desert, ali znam da će me dočekati raskošno glavno jelo i dugačko naklapanje. No meni želudac sada zavija i traži užinu koju sam preskočila. Moram utažiti glad.“

Pristavlja šest jaja u hladnu vodu. „Za održavanje snage najvažniji su proteini. Nisam je izgradila na onom sportu u koji si me usmjeravao. O, Milo, Milo, gdje ti je bila pamet kad si me upisivao na balet? Dobro da je u susjednoj zgradi bila škola karatea. Istoga sam se dana zahvalila učiteljici i vratila baletne papučice, iskoristivši to isto vrijeme za sport koji mi je pomogao u životu. Kad sam dobila crni pojas, više mi se nitko nije usudio približiti. Sjećam se kako je majka silno željela doći na moje baletne nastupe, tako me žarko željela vidjeti u ružičastoj baletnoj haljinici, a ja sam je dugo uvjeravala da su nam predstave baš uvijek u terminima njezina dežurstva.

Ponosila sam se svojim žutim pojasom, a ti si, Milo, toga dana bojio ogradu nekoga tuđeg doma. Položila sam za zeleni, ali tebi je bila zelenija trava u vrtu doma za nezbrinutu djecu. Stigao je i plavi, ali nije bio toliko plav kao voda u fontani gradskoga parka koju si baš toga vikenda čistio. Za smeđi ti nisam ni rekla, a crni sam dostojno proslavila. Pijana sam se svukla i rano ujutro okupala u toj tvojoj čistoj fontani. Tako sam ja, moj Milodare, prošla kroz školu karatea. Jolanda nikada ništa nije doznala, a ja sam se premetnula u buntovnicu.

U redarstvenika koji je štitio poznanice jer, nažalost, prijateljice nikada nisam stekla. A koji je bio tvoj orden, tvoj crni pojas za sve zasluge u dječjem domu? Je li to bila povišica od koje nisam dobila dar ili neka medalja koju nisam uočila? Nije je bilo, Milo, nisi dobio nagradu za svoj trud jer te nitko nije poštovao. Osjećaj manje vrijednosti, to mi je tvoje nasljedstvo. Lako mi je bilo udarati rukama i nogama, ali kad je trebalo uzvratiti riječima, oblio bi me hladan znoj, stala bih zamuckivati i povukla bih se u sebe. Dovoljno da svi koji su imali posla sa mnom procijene da sam glupača.“ Deset je minuta prošlo i jaja su tvrdo kuhana.

Guta tri komada, a ostala tri, uz dvije kriške tosta i bocu vode, odnosi u dnevnu sobu. „Što si ti prema nekome bolji, to te on više gazi. To je zlatno pravilo koje si mi, majko, odavno otkrila. Pretvarala sam se da sam poput tebe, dominantna osoba koja sve drži pod kontrolom, sve dok te nisu odveli. A tamo ne mogu. Ne tjeraj me, Jojo, da kažem gdje su te smjestili. Od toga si dana za mene mrtva, na nadgrobnoj ploči dala sam ugravirati i tvoje ime. Tako je najbolje za sve, da me susjedi ne bi ništa ispitivali. Donesem vam cvijeće, zapalim svijeće i vidimo se čak četiri puta godišnje.

Za Uskrs, Božić i vaše rođendane, više vas ne bih posjećivala ni da ste živi. A sada vas pozdravljam jer se moram početi spremati za tu strašnu večeru na kojoj će me tjerati da trepćem i imitiram ženstvenost.“