Planina ima zov. Strpljivo čeka, uvijek je tamo, ne požuruje. Ali čujem je. I onda dođe trenutak kad duboko udahnem i krenem putem prema gore. Planinarenje je moje kretanje. Na uspon krećem polako, ali čvrstim korakom. Svjesno koračam, otvaram sva svoja osjetila. Počinjem sve dublje disati, postajem svjesna svog daha, svake svoje kretnje.

Osjećam tlo pod nogama, osjećam zemlju, kamenje, stijenu. Slušam zvukove oko sebe. Zvukove koraka, pomicanja kamenja, drveća, trave, šum vjetra, možda potok u blizini, možda samo tišinu. Pratim pogledom slike prirode. Boje i oblike koji se izmjenjuju. Osjećam mirise prirode. Godišnjih doba. Uspon postaje sve intenzivniji. Slušam i gledam sebe iznutra.

Moj dah je poveznica između mog tijela i uma, kanal kojim mi priroda polako puni dušu. Moj um je u početku raspršen, misli vrludaju, prisutan je i napor, doza otpora. No, tijelo se pomalo zagrijava, otkucaji srca rastu i svakim dubokim udahom i korakom moj fokus postaje veći. Um se tada smiruje i priroda počinje progovarati. Šalje mi poruke iz svakog kamena, drveta, oblaka. Nose me na vrh. Do mog trenutka ispunjenja. Moj svijet je tu na dlanu.

Okrećem se oko sebe, promatram i upijam trenutak. Pamtim slike, slušam poruke prirode. Dobivam odgovore koje sam tražila, dobivam smjernice za dalje. Sve što je nebitno, nestaje. Ostaju samo jasni uvidi i smisao. No, znam da planinu ne osvajam. Osvojila sam samo jedan mali dio sebe. Svaki se put uspnem na novu stepenicu unutar vlastitog bića. I kad mi ponovo zatrebaju čista jasnoća i put prema gore, znam gdje ću se vratiti.