Postoje ljudi kojima se prijatelji i obitelj uvijek obraćaju kada prolaze kroz težak period. Oni su prvi broj koji se bira nakon prekida, svađe, loših vijesti ili životnih kriza. Uvijek će saslušati, utješiti i pronaći prave riječi. Međutim, psiholozi upozoravaju da ova uloga često nosi i svoju skrivenu cijenu.
Osobe koje su uvijek tu za druge često se u nekom trenutku zapitaju: 'A koga bih ja nazvao da se meni nešto loše dogodi?' Ta se misao pojavi na trenutak i nestane, ali se s godinama iznova vraća.
Uvijek slušaju druge, ali rijetko govore o sebi
Zamislite da se prijatelju raspada brak ili prolazi kroz veliki životni izazov. On uzima telefon, prelistava kontakte i bez razmišljanja bira baš vaš broj. To govori koliko vam vjeruje. Međutim, osoba koja prima takve pozive najčešće će saslušati sugovornika, pružiti mu podršku i utjehu, ali neće spomenuti da je i sama imala težak dan ili da joj je potrebna pomoć.
Psiholozi objašnjavaju da takvi odnosi s vremenom postaju jednostrani. Prijatelj osjeća bliskost jer je podijelio svoje najdublje emocije, dok osoba koja sluša često ostaje zatvorena i rijetko govori o sebi. Tako nastaje neravnoteža koja može trajati godinama.
Zašto se to događa?
Stručnjaci smatraju da ovakav obrazac ponašanja najčešće potječe iz djetinjstva. U mnogim obiteljima jedno dijete nesvjesno preuzima ulogu odrasle osobe. To se događa zato što je jedan roditelj emocionalno nestabilan ili zato što obitelj očekuje da upravo to dijete bude najrazumnije, najsnažnije i najsmirenije.
U psihologiji se ovaj fenomen naziva parentifikacija. Riječ je o situaciji u kojoj dijete prerano preuzima emocionalne ili praktične odgovornosti odraslih te se navikava brinuti o drugima više nego o sebi.
Kasnije u životu isti obrazac prenose na prijateljstva, partnerske odnose i posao. Postaju prijatelji koji uvijek slušaju, kolege koje upijaju tuđe frustracije i partneri koji prvi primijete raspoloženje drugih i prilagođavaju mu se. Na prvi pogled djeluje kao da imaju mnogo bliskih odnosa, ali psiholozi ističu da se iza toga često krije osjećaj usamljenosti.
Iako su mnogima bili oslonac, takvi ljudi često nemaju nikoga tko će njih iskreno pitati: 'Kako si?' i doista pričekati odgovor.
Godinama pružaju podršku drugima, ali je rijetko dobivaju zauzvrat. Zbog toga se kod njih može javiti osjećaj da su uvijek tu za sve, dok za njih nema nikoga kada im je najpotrebnije.
Psiholozi naglašavaju da je sasvim u redu postavljati granice, tražiti pomoć i dopustiti sebi da ponekad budete osoba koja govori, a ne samo ona koja sluša. Upravo su takvi odnosi, u kojima se podrška izmjenjuje u oba smjera, najzdraviji i najdugotrajniji, piše Sensa.rs.
