Za većinu parova dijeljenje kreveta jedna je od najvećih radosti. Ti trenuci zajedničkog spavanja i buđenja glavni su izvor intimnosti. Ali za mene i mog partnera dijeljenje kreveta je pravi uništavač veze. Probali smo sve, dok nismo isprobali jednu stvar kojoj parovi rijetko pribjegavaju.
Moj partner, da se izrazim najnježnijim i najljubaznijim mogućim riječima, užasno spava. Kako je naš odnos napredovao, postajalo je sve jasnije da je primarna prepreka njegovom kvalitetnom snu dijeljenje kreveta sa mnom. On je nemiran spavač, ja navodno hrčem, i zbog svega smo postali oboje skloni nesanicama. Nakon nekoliko svađa postalo je jasno da trebamo radikalno rješenje pa sam konačno pokupila jastuke i počela spavati u gostinjskoj sobi.
Bilo mi je žao što odlazim, ali odmah se moj život u snu i budnom stanju nemjerljivo poboljšao. Prošlo je otprilike godinu dana otkad su besane noći prošlost. Umjesto da brinemo o trenutku kada ugasimo svjetlo, mi zapravo spavamo.
Postoji stigma oko parova koji ne dijele krevet, jer se čini da to asocira na veze bez ljubavi (ili barem bez seksa) i može biti neugodno priznati. Osjećala sam tu neugodu, i ponekad kad vodim goste u obilazak kuće, drugu spavaću sobu nazivam "sobom za goste", jer je lakše nego je nazvati "soba u kojoj spavam jer ja dišem preglasno za mog partnera i da nisam otišla vjerojatno bi me ugušio jastukom.''
Ali većinom sam prestala razmišljati o našem dogovoru o spavanju kao o porazu i počela ga prihvaćati kao rješenje. Za nas su dijeljenje kreveta i dijeljenje života prijedlozi koji se međusobno isključuju.
Imati odvojene spavaće sobe također dolazi s nekoliko lijepih pogodnosti. Sada mogu ostati budna čitajući ili gledajući 'lošu seriju' koliko god dugo želim, a da ne ometam svog partnera. Kasnonoćni napadi na hladnjake vrlo su laki — možda i previše laki. I što je najbolje od svega, moj partner i ja svaki dan započinjemo tako što jedno drugom skačemo po krevetu i zapravo to mislimo kad kažemo 'Dobro jutro!' Što je u tome loše?